Pogledali smo film Supstanca: Bitna tema o starenju žena u Hollywoodu zamijenjena groteskom

Zadnja scena filma Supstanca, nakon 140 predugih minuta, i moj prvi komentar prijateljici u još mračnom kinu bio je – grozno. Meni je ovo grozno.

Pa krenimo otpočetka. Supstanca (eng. The Supstance) novi je film redateljice Coralie Fargeat. U glavnim ulogama su, već poznata ikona Demi Moore i novo perspektivno glumačko ime Margaret Qualley, koja je prvu zapaženiju ulogu imala u filmu Once upon a time in Hollywood. Radnja filma prati TV i filmsku zvijezdu Elizabeth (Demi), koja nakon što navrši 50 godina dobiva otkaz (iako izgleda savršeno za svoju dob), a njezina TV kuća kreće u potragu za njezinom mlađom zamjenom, koja naposljetku postane Sue (Margaret). Kvaka je u tome da je Sue zapravo bolja inačica Elizabeth, koja je stvorena uz pomoć droge – supstance.

Film je predstavljen kao satira na suvremeni Hollywood, stavljajući naglasak na način kako se žensko tijelo tretira na filmu i općenito u medijima i postavljajući pitanje, koliko smo daleko spremni ići za mladost i ljepotu. Budući da su ga najavili kao nadahnjujući film, nadala sam se snažnoj priči o jednoj ženi u Hollywoodu koja je uspjela shvatiti i dokazati da je dovoljna, unatoč svojim godinama. Moja pogreška je bila što sam nekako zanemarila rečenicu “film se zbog intenzivne režije i transgresivnog sadržaja ne preporuča osjetljivim gledateljima”.

Dakle, sve u svemu, najava filma zvučala mi je obećavajuće, kao i ocjena kritičara te činjenica da je film bio favorit za Zlatnu palmu, ali postojali su znakovi da ovo neće biti film po mojem ukusu, što se ispostavilo točnim.

Možda mi je sve trebalo biti jasno kada sam pod žanr filma vidjela doslovno tri kategorije koje ne mogu smisliti – znanstvena fantastika, crni humor i horor. Ali volim davati šansu novim stvarima. Nakon ovog filma ipak ću sljedeći put razmisliti dvaput prije nego odlučim dati šansu nečemu što inače ne preferiram.

Možda je sve ipak bilo malo previše

Sljedeća misao, ako zanemarimo žanr koji je meni osobno najgora moguća kombinacija, kao što sam već spomenula, bila je da će se film sigurno pozabaviti važnom temom Hollywooda i očitim problemom koje tamošnje glumice imaju kada zakorače u zreliju dob. Bilo mi je jasno da mora postojati sci-fi kategorija jer ipak radnja film prati glumicu koja uzima supstancu kako bi postala bolja, ljepša i mlađa verzija sebe. Ta komponenta je očita znanstvena fantastika, ali nadala sam se da će biti prikazana malo umjerenije. Komponenta crnog humora mi i dalje nije jasna, kao ni povremeni glasni smijeh iz publike. Meni apsolutno ništa u filmu nije bilo ni najmanje smiješno. Ništa mi nije izazvalo čak ni smirk. A horor dio, očekujte groteskni horor. Količina krvi u filmu ide ruku pod ruku s tipičnim Tarantino filmom. Jedna riječ koja mi dolazi na pamet je – pretjerivanje.

Upravo me ta pretjerana groteska i ismijavanje iz teme zasmetalo. Film je imao potencijala pozabaviti se bitnom temom, odnosno problemom koji snađe žene kada dođu u određenu dob i kada im društvo suptilno (ili manje suptilno) daje do znanja da im “pada vrijednost” s godinama.

Umjesto toga, cijela je priča otišla u pretjerivanje, grotesku i grozotu. Cijela tema i problematika po mom je mišljenju u potpunosti promašena, a važna tema svedena na lošu komediju. Ne znam zašto, ali moram reći me na trenutke taj (uglavnom muški) smijeh iz publike čak i zasmetao.

Radiš sve da budeš ljepša, mlađa, bolja, privlačnija, do te mjere da ispadneš nakaza. Smiješno.

Meni nimalo. Jer negdje u sebi mogu shvatiti te žene, glumice, voditeljice koje se svakodnevno komentira i procjenjuje na temelju izgleda. I da, ovo je film koji je svojevrsna kritika tog (ili bi barem trebala biti). Ali realizacija je baš promašena.

Razmislite kako se danas piše o ženama u medijima: “nećete vjerovati kako danas izgleda glumica iz filma tog i tog”, “kako je tek ova loše ostarjela”, “previše/premalo botoksa”, “višak kilograma”, “zapustila se”. Jedne se osuđuje što su se previše operirale pa izgledaju nerealno, druge se kritizira jer su ostarjele prirodno i ne drže do sebe.

I onda na sve to, odlučite snimiti film koji se bavi temom starenja i pretjerate, u najgorem smislu te riječi. Pretjerate i svedete sve na loš humor. Ali možda je problem u meni koja stvarno ne razumijem niti volim crni humor. A možda je ključ svega bilo šokirati publiku?

Što bi trebale, pitam se?

Na stranu to što ne volim crni humor, mene je film razljutio. I cijela ta priča oko starenja i očekivanja. I zapitala sam se, što bi žene zapravo trebale raditi i kako ostariti da bi društvu i medijima to bilo “prihvatljivo”?

Biti prirodne, ali ostarjeti dostojanstveno. Ne imati previše bora, viška kilograma ili sijedu kosu. Dobro se držati. I smijati se naravno, kako je bilo rečeno i u filmu “zgodne cure uvijek se moraju smijati”.  Možda je to poanta filma, da je nemoguće.

I dok ovo pišem, u pauzi otvaram Instagram i nailazim na vijest da su Milenijalci i Generacija Z sve više opsjednuti starenjem, odnosno prevencijom istoga. Na slikama u objavi samo su žene, naravno. Jer muškarci su kao vino, sve bolji s godinama. Samo žene moraju brinuti o tome kako će i kada ostarjeti.

Možda sam sve shvatila previše duboko. Možda film ima kvalitete koje ja ne razumijem. Možda ga trebate pogledati same pa odlučiti. Ali moju preporuku ovog puta nemate, osim možda da pogledate prvih 20ak minuta/pola sata, koje su meni bile filmski obećavajuće. Dobri kadrovi i igra s kamerom, lijepa i zanimljiva scenografija prepuna boja, scenarij koji tek kreće i privlači vašu pažnju. Ali sve nakon toga, teški downhill.

Ali eto, barem da završim u pozitivnom tonu, za razliku od filma.

Izvor naslovne fotografije: IMDB