Helikopter roditelji: Kako pretjerana briga utječe na razvoj djece?

U današnjem ubrzanom svijetu, gdje su roditelji suočeni s nizom izazova i briga, pojedinci se često nalaze u ulozi “helikopter roditelja”. To su roditelji koji neprestano lebde nad svojom djecom, spremni intervenirati u svakom trenutku kako bi im pružili zaštitu od svih mogućih izazova ili neugodnosti. Iako je namjera ovih roditelja dobra, istraživanja pokazuju da njihov intenzivan fokus može negativno utjecati na mentalno zdravlje djeteta, sliku o sebi, vještine suočavanja i još mnogo toga.

Utjecaj helikopter roditelja na djecu

Jedna od studija provedena na Sveučilištu Sjeverna Karolina otkrila je da “helikopter roditelji”, koji previše nadziru svoju djecu tijekom igre vani, nesvjesno potiču manju aktivnost i pretilost kod djece. Ovaj oblik prezaštitničkog roditeljstva dovodi do prekida dječje igre gdje se djeca umire, prestanu igrati i na kraju završe sjedeći ispred ekrana, kompjutera ili televizije, umjesto aktivnim kretanjem.

Psiholog Michael Ungar, predstojnik Centra za istraživanje otpornosti Sveučilišta Dalhousie, naglašava važnost odgoja koji potiče samostalnost i odgovornost kod djece. “Smisao roditeljstva je odgojiti dijete koje je spremno nositi se sa zadaćama odraslih”, ističe Ungar u svom istraživanju.

Travnjak-roditeljstvo kao još ekstremniji oblik 

U osnovnoj školi “helikopter roditelji” često žele osigurati da njihovo dijete dobije određenog učitelja ili trenera, sami odabiru prijatelje i aktivnosti djeteta ili pružaju nerazmjernu pomoć u domaćim zadaćama i školskim projektima, ne dopuštajući djetetu vlastito mišljenje i mogućnost da bude samostalan. Međutim, “helikopter roditelji” slično se ponašaju i s djecom koja idu u srednju školu ili na fakultet, na način da im pomažu u zadacima koji su sposobni obaviti sami, npr. zvanje profesora zbog loših ocjena, organiziranje rasporeda nastave ili upravljanje navikama učenja…

Još ekstremniji oblik roditeljstva naziva se “travnjak-roditeljstvo“. To su roditelji koji ne samo da nadziru, već i planiraju svaki segment dječjeg života, slažući put kojim dijete treba proći. Ovakav pristup može ograničiti djetetovu sposobnost donošenja vlastitih odluka i razvoj samopouzdanja.