Dajte nam prostora da dišemo: Mladi s ruksakom punim tereta

Okruženi smo mladima koji pokušavaju postati samostalni, ali koja je cijena tog izbora? Oni koji žele svoj krov nad glavom moraju, najčešće, izdvojiti više od pola plaće samo na najam. Gdje su tu još režije i hrana? Ali mi smo mladi, možemo mi to, čujemo često od starijih. “U moje vrijeme…” rečenica je od koje nam posebno umre jedna moždana stanica. E pa u naše vrijeme krpamo jedva kraj s krajem, zbog čega su psiholozi toliko bukirani da se mjesecima čeka termin. Da ne budete samo jedan u nizu, potrebno je izdvojiti novac za privatnike. Rijetki to mogu pa je novo bogatstvo imati prijatelje ili kolege na poslu koji uz kavu nude i terapiju. Porast je tu i autoimunih bolesti.

Ali mi smo mladi, možemo mi sve!

Uznemirujući podaci

O ovom problem govore i uznemirujuće statistike. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije polovica (50 %) svih mentalnih poremećaja počinje prije 14. godine, a 75 % do sredine 20-ih godina. Većina ih ostane neprepoznata i neliječena. Prema UNICEF-ovom izvještaju Stanje djece u svijetu 2021  11,5 % (oko 44.000) adolescenata u dobi 10 do 19 godina u Hrvatskoj ima problema s mentalnim zdravljem.

Nećemo ulaziti u politiku jer je to tema za sebe, ali kome se obratiti za pomoć da se nešto konačno promijeni? Neki su se moji prijatelji krajem dvadesetih odlučili vratiti u roditeljsko gnijezdo jer nisu mogli financirati taj “bezbrižni mladenački život”. Pucamo, glasno, a nitko nas ne čuje.

Posebni sretnici su oni mladi koji paralelno hendlaju posao na puno radno vrijeme uz studij. Nešto najčešće ispašta. Ili su ocjene kriminalne pa se mladi grizu, ne zato što su nezainteresirani, već jer su toliko iscrpljeni od ulaganja u egzistenciju da hodnicima “mjesečare” živi mrtvaci u dvadesetim godinama. Ili je fokus na poslu lošiji zbog cjelonoćnog učenja.

Ali mi smo mladi, možemo mi to!

Korak smo do toga da na prvom dejtu pitamo jedni druge “kako hendlaš svoju anksioznost?” Iako nemamo djecu, dogovaramo se za druženja kao da smo roditelji. Ne mogu u srijedu, ali možda četvrtak između 19 i 20 sati. “Tad ja ne mogu, hoćemo neki drugi dan?”, najčešći je odgovor. I tako u krug. Pati nam i društveni život, zaista. Žalosno je što su gore navedeni problemi u značajnom porastu. Sve mi se čini da ćemo budućim generacijama govoriti: “U moje vrijeme, nitko nije bio sretan i naspavan”.

Borimo se i s tim iluzijama na društvenim mrežama da je drugima lakše i da nemaju probleme poput nas. No, je li to zaista baš tako? Uvjerila sam se više puta da se netko fotografira i nabaci umjetni osmijeh pa čim spusti mobitel promijeni facu i obuzme ga iskrena emocija, puna nekog neobjašnjivog tereta.

Ali mi smo mladi, gurajmo!

Nemamo čarobnu formulu kako multitaskingom pomiriti sve obaveze, ali prvi korak bi bio razumijevanje. Roditelja prvenstveno, a onda i poslodavaca. Čujemo i da “poslodavce nije briga što imaš fakultetske obaveze”. Ulažite u svoje mlade zaposlenike, nemojte bit škrti oko HR-a ili psihologa u firmama. Razgovor o mentalnom zdravlju ne smije biti tabu.

Roditelji bi trebali biti svjesni da nemamo samo školu/faks i da nas guši pritisak kad se od nas očekuje uvijek sve najbolje. U redu je dobiti jedinicu, u redu je ponoviti kolegij, u redu je priznati da se ne može žonglirati posao i studij. Pomozite svojoj djeci, slušajte ih i pratite neverbalnu komunikaciju. Najgore je kad se bojimo priznati da nešto nismo stigli ili da nešto ne možemo izgurati. Treba nam oslonac, a strah nas je odbacivanja ili osjećaja da smo vas iznevjerili. Čuvajte nas, kad već sustav nema ruku podrške.

“Pitat će vas starost gdje vam je mladost bila”… Mi sad pitamo kako uživati u mladosti kad se od nas očekuje da ove godine ostavimo po strani i plivamo u nakaradnom i po zdravlje i džep skupom sustavu. A do tad – mi smo mladi, ma možemo mi sve! Srećom, stvaramo nepobjedive mamagere – ljude koji mijenjaju svijet nabolje.

Izvor naslovne fotografije: Unsplash