Nonina kuća, nonina pravila: Pripreme za iskrcavanje na Normandiju
Nismo spakirali djecu, nego samo jedno dijete. I to ono dijete koje samostalno čita, zabavlja se, radi si doručak i večeru i može u dućan. Nema drugog objašenjenja osim onog da si volimo zapapriti život, jer ostali smo u Zagrebu s malim diktatorom i ucjenjivačem slatkog lica koji piški u krevet i na kojeg se ne možeš ljutiti duže od deset sekundi.
Sad smo se već uhodali i moram priznati tko je rekao dvoje ili jedno – sve isto, mak’se da te ne pljusnem. Trebalo mi je vremena dok nadođem sebi i skuckam ovaj tekst da pritom ne zvučim kao izluđena babetina.
Ispraćaj tatine miljenice
Pripreme za iskrcavanje na Normandiju djeluju mi kao mačji kašalj pored priprema koje je moj suprug poduzeo za svoju jedinu kći. Sad nešto razmišljam, kašlju li mačke uopće? Koliko se sjećam više škrguću i povraćaju nego što kašlju. Trenutak poslije, guglam izraz “mačji kašalj”. Kad smo već zabrazdili u nonsens, evo objašnjenja: Ako ste se nekada zapitali zašto se kaže baš “mačiji kašalj”, evo odgovora. Mačkoljupci će znati dramu koja se odvija kada mačke iskašljavaju kuglice dlaka, “dođe čovjeku da se odmah pozdravi s njima”. Nakon sve te drame, kada iskašljaju sadržaj, sve se momentalno vraća u normalu – kao da nije bilo pitanje života i smrti. Dakle, ovaj izraz služi da se slikovito objasni da je mnogo buke oko ničega.
Savršeno objašnjenje situacije. SA-VR-ŠE-NO.
ADVERTISEMENT
Tijek nesretnih događaja
Moram priznati da se pakiranje odvijalo turbulentnim izmjenama i promjenama u stilu saborskih sjednica tijekom kojih Pernar grize zaštitare, Šeks traži gemištericu pod klupom, a Jandroković poskrivećki igra Candy Crush Sagu. Gemišterica je mala iritantna čaša od dva decilitra koja izgleda kao da ne stane pola deci unutra pa se samo ujutro probudiš s balonom umjesto glave. Uvijek je masna od hrane i nešto mora plutati u piću da bude potpuno legitimna.
Ja sam bila zadužena za pakiranje dosadnih mamećih stvari – lijekova, krema, repelenata i tristo stranica isprinatnih zadataka iz matematike, dok je moj muž slagao njenu odjeću po svojem capsule formatu. Iskreno, njegovo mi je ikigai pakiranje stvari zastrašujuće. Posvađamo se apsolutno svaki put jer on ima OKP u obliku minijaturnih kvadratića odjeće koji se moraju slagati po boji i materijalu i moraju pasati jedan na drugi, a ja sam neuredna i guram neke artikle koji po njegovim pravilima ne pripadaju u kofer.
Primjerice, tri kutije električnih aparata za komarce i deset pakiranja zamjenskih punjenja za koje jedino znam da će zaštiti od hiljade ugriza komaraca. Dodam i dva pakiranja repelenta, jer ne želiš u jelšanski park bez toga. Njemu nije jasno čemu tolika količina, jer idemo na Hvar, tamo postoje dućani i može se sve kupiti što ti zatreba. Meni nije jasno kako njemu ni nakon dvadeset godina nisu jasni moja mama i njena pravila.
Izvor: Unsplash // Autor: Nikola Radojčić
Pravila su onoga, čija je i prčija
Nonina kuća, nonina pravila. Ne želiš se raspravljati s njom jer izaći ćeš kao gubitnik podvijena repa sumnjajući u vlastito postojanje i razmišljajući je li Zemlja zaista okrugla. Jedino moj otac može s njom, ali njegova je metoda da se naljuti kao dvogodišnje dijete i počne razmaženo cvokotati. Kad bolje razmislim i sestra radi isto, očito je to modus operandi pred kojim mama spušta fazere (to je onaj pištač iz Zvjezdanih staza, najbolje je s tim usporediti).
Pravila su otprilike ovakva:
- Nemoj mi je poslati dole bez kratkih hlačica, najmanje tri komada i moraju bit one pamučne, nemoj mi ona šminkerska sranja pakirat.
Kao da će ih ona nosit, a ne mala
- Nemoj joj pakirati haljine, to moram prat’.
A ostala roba se ne mora prati? Ovo nije ni meni jasno. Kad krenem ispitivati čemu je to tako, zavrti se na peti i ostavi me da pričam sama sa sobom.
- Stavi sve lijekove koje imaš i antibiotike isto.
Ovo s antibioticima je prvenstveno otočka stvar ili me ispravite možda je samo moja obitelj nenormalna. Antibiotici su se u našoj obitelji samopropisivali od kad znam za sebe. Boli te zub, evo ti botun. Boli te uho, idi kod none po botune. Kod doktora si išao samo u predinfarktnom stanju.
Tko će čekat’ da se otvori ambulanta kad su šanse da te pošalje u Split na dijagnostiku veće od tristo posto, tako da se doma imalo antibiotika u svim bojama i oblicima. Tamne staklene bočice s viškom “botuna” pažljivo su se spremale i skladištile nakon odrađenih kura i uvijek se žicalo doktora za jednu ekstra, jer što ako slučajno zafali.
Izvor: Unsplash
ADVERTISEMENT
Život na otoku je stvarno poseban
Tako je radila moja nona, isto je radila i moja mama. Jedini za koje znam da se boje samodefiniranih antibiotskih pokućnih kura su tata i sestra jer oboje su hipohondri po zanimanju. Toliki su hipohondri da su uvijek u nekoj smrtnoj internet dijagnozi i i uvijek je propisano liječenje još veća smrt jer na guglu piše drugačije.
Ja ne samopropisujem antibiotike jer naravno imam cijelu paletu bolnica, dežurnih ambulanti i doktora pod nogama, ali lijekove se moralo spakirati za sve prigode. Sad mi nije jasno, kako gospodin Ikigai lijekovima dozvoljava u kofer, ali mojim repelentima ne. Možda otkrijem do kraja priče.
Posljednja mamina pasivno-agresivna prijetnja: Da je slučajno nisi poslala bez onih štekera za komarce jer ću ti je vratiti natrag
Ovo spakiram prvo. Spakiram u nenormalnim količinama. Spakiram tako da se slučajno ne zaboravi i ne zagubi i još djetetu trideset puta napomenem gdje stoji. Ona sama čim dođe u sobu ušteka dva aparata u četrdeset godina stare utičnice koje se sumnjivo klate iz zida kuće.
Zna što će se dogoditi ako to ne napravi. Jedna noć bez popularnih “štekera” i ona je izbodena do neprepoznatljivosti.
Kofer spakiran, dobro je sve.
Love, Margot.
Izvor naslovne fotografije: Pexels