Rastavljeni tatager dvoje djece otvorio dušu: “Bio sam totalno slomljen i bez razumijevanja okoline”

Rastavljeni tatager nam je otvorio dušu oko rastave i odnosa s djecom. Zbog želje da se zaštiti identitet djece, htio je biti anoniman (podaci poznati redakciji).

1. Smatrate li istinitom tezu da djeca češće nakon rastave idu majci? Zašto?

U periodu u kojem sam prolazio brakorazvodni proces institut zajedničkog skrbništva nije bio “na meniju”. Jedine opcije bile su da dijete automatski ide majci ukoliko je zdrava, psihički stabilna i ima stalan posao ili, u suprotnome, dodjeljuje se na trajno skrbništvo ocu. U našem je slučaju s majkom sve uvijek bilo u redu tako da su moja djeca automatski dodijeljena da nastave živjeti s njom, a da ih ja mogu vidjeti dvaput tjedno i svaki drugi vikend. Međutim, moja bivša supruga i ja smo se ubrzo nakon toga dogovorili da ih viđam kad god ću biti u mogućnosti jer nismo mogli fiksirati raspored viđanja zbog mojih čestih službenih putovanja.

2. Većina ljudi nije zadovoljna hrvatskim institucijama. Jeste li vi među njima ili je vaše iskustvo tijekom rastave bilo drugačije?

Apsolutno nisam jer na moje prvo pitanje koje sam htio postaviti na parnici, sutkinja, očito žestoka feministica, naredila mi je grubo da sjednem nazad i da mogu pričati tek kad mi ona dozvoli. S obzirom da rastavu nisam ja inicirao niti sam je želio, a kamoli odvojiti se od djece, to me pogodilo i tražio sam da me sasluša jer sam se rastajao samo zato što je supruga inzistirala na rastavi, povratka nije bilo jer se njena ljubav prema meni ugasila i shvatio sam da moram dalje sam.

Ali to nije bio razlog da mi sud bez saslušanja, s razumijevanjem ne ponudi opciju zajedničkog skrbništva. Očito to tada ili zakonski nije bilo moguće ili nešto nije bilo kako je trebalo biti. Kada sam godinama kasnije tražio promjenu s povremenog viđanja u zajedničko skrbništvo, bivša mi je rekla da su se djeca naviknula na novi život i da bi svaki moj pokušaj da ih dovedem sebi pola vremena – rezultirao njihovim revoltom i udaljavanjem od mene kao roditelja.

3. Otac ste dvoje djece. Što vam je bilo najteže za objasniti im nakon što ste bivša žena i vi odlučili ići svatko na svoju stranu?

Bili su još u vrtiću kad smo se rastali tako da sam godinama držao u sebi istinu zašto sam otišao i nismo govorili tko je koga napustio, nego samo da se nismo baš najbolje slagali pa je ovako bolje za sve. Djeca su to prihvatila, ali godinama kasnije, kad su već bili na početku puberteta, posvađali smo se oko neke minorne sitnice nakon što sam im zadnjim kunama kupio poklone, skuhao ručak, pospremio sve, stavio na spavanje i sve što već ide u odnosu roditelja i djece. Govorili su kako im mama sve dozvoli, kako je mama super, kako ja ovo-ono.

Uglavnom, osjetilo se kako ih je godinama na neki način bila okretala kontra mene ili, u najboljem slučaju, nije se previše trudila objasniti im kako ih i mama i tata jednako vole, kako im je i u mom podstanarskom stanu isto tako dom. Izgubio sam živce jer me pogodilo to što sam godinama braneći nju i njihov odnos, zakidao sebe i svoj odnos s djecom i ispadao, a da to nisam ni znao, neki tamo tata koji je otišao iz hira.

Silna ljubav koju sam osjećao prema svojim blizancima pretvorila se jednim dijelom u gorčinu, zaplakao sam i vikao na njih da idu mami, da mi je dosta svega, da nemaju pojma što sam sve prošao tih godina nakon rastave i da nije u redu to što ne cijene tatu. Naravno, nije to bilo ispravno, ali svi smo od krvi i mesa i griješimo.

U suzama smo se razišli taj dan i trebalo nam je neko kraće vrijeme da se nastavimo viđati. Ne znam, teško je opisati bol koju roditelj koji ne živi s djecom proživljava zbog nemogućnosti da ih redovito stavlja na spavanje, ljubi za laku noć, budi se s njima, vodi u školu ili jednostavno provodi kvalitetno vrijeme s djecom bez pritiska da mu termin ističe za x sati i y minuta.

4. Neki supružnici nakon rastave ostanu prijatelji. U kakvom ste odnosu s bivšom ženom? Komunicirate li isključivo oko djece?

Prvih godina imali smo pomalo nerazriješen odnos zbog mog zamjeranja što me prevarila i njenog što nije bila zadovoljna našim zajedničkim životom iz razloga što sam premalo bio kod kuće. A jedan jedini uzrok tome bilo je to što smo digli dva kredita, ona je bila na porodiljnom dopustu tri godine i kućni budžet to nije trpio. Zbog toga sam jedno vrijeme radio od jutra do mraka, a kasnije sam morao raditi dva posla, dok jedan dan nisam kolabirao u uredu, završio na hitnoj, poslije na bolovanju i na kraju sam dobio otkaz.

Ta zamjeranja, ali i njena apsolutna posvećenost djeci i zanemarivanje braka bili su uzrok rastavi i to se nastavilo u prvim godinama nakon rastave. Zadnjih nekoliko godina smirili smo strasti, razvili neku vrstu kompromisnog odnosa, posvetili pažnju dobrobiti djece, s alimentacijom nikad nisam kasnio, a ona nije prečesto tražila neke dodatne izdatke što cijenim s obzirom na to da sam prošao dvije faze u kojima sam nakon rastave jedva krpao kraj s krajem zbog kredita, alimentacije, ali i startup poduzetništva u kojemu sam pronašao novu svrhu.

5. Kako su se djeca nosila s razvodom? Što je njima najteže palo?

Djeca su ispočetka željela da se prestanemo svađati, čak su nas znali primiti za ruke i govoriti ajde, držite se za ruke ko zaljubljeni par. Glumili smo da nam je to “ok” i zabavno, ali vjerojatno djeca osjete nespojive energije i negdje u podsvijesti im ostane ta rana bez obzira koliko se odrasli trudili ne pokazivati mišljenje i izgubljene osjećaje prema bivšim partnerima. Nasreću, a jednim dijelom zahvaljujući i našoj dosljednosti u tome da ih ne opterećujemo detaljima rastave, djeca su prihvatila rastavu kao normalno stanje. Čak su jednom rekli: “Pa što, trećina roditelja u školi su rastavljeni, nama je to skroz normalno.” Ja sam si samo promrmljao kroz zube da meni baš i nije, ali to je ionako samo moj problem.

Sad kad su tinejdžeri i kad malo otvorenije pričamo o tome, zaista nemam dojam da imaju neke posljedice rastave, osim što dobivam dojam da su malo skeptični prema tome da imaju curu/dečka. Ne znam u kojoj mjeri je to utjecaj društva u cjelini, online kulture, previše zadaće kojom ih bombardiraju u školi ili posljedica toga što su djeca rastavljenih roditelja. Mislim da im najteže pada moj trud oko našeg viđanja koji često bude kontrproduktivan, ide im ponekad na živce to što inzistiram da se vidimo kad se njima ne da, postali su komotni u situaciji u kojoj su se našli.

Okej im je vrijeme s tatom kad budemo zajedno, baš nam bude lijepo, ali tome gotovo uvijek prethode maratonski dogovori i moja uvjeravanja da ne možemo prečesto preskakati naše zajedničko vrijeme. Godine idu, oni su skoro punoljetni, vrijeme se ne može vratiti i to što to danas mene boli, nadam se da jednog dana neće i njih mučiti. Nadam se da će s vremenom shvatiti što je to bezuvjetna ljubav roditelja prema djetetu kao što sam i sam shvatio u odnosu sa svojim roditeljima.

6. Neki parovi ostaju u toksičnim brakovima jer ih je strah kako će to utjecati na djecu. Mislite li da je i za djecu bolje da se roditelji rastanu, nego da supružnici ostaju zajedno, iako nisu sretni u braku?

U početku je to bila mantra moje sada bivše supruge s kojom se nikako nisam slagao jer sam vjerovao u moć pomirenja. Međutim, za pomirenje su potrebne obostrana želja i vjera da se svi problem mogu riješiti, ali to nije bio naš slučaj. Danas, desetljeće kasnije, mislim da je dobro da smo se rastali, ali svakome bih preporučio da već na rane naznake potencijalnih opasnosti koje bi mogle dovesti do rastave braka ili veze krenu sanirati odmah.

Jer uglavnom se djeca, posao i novac nameću kao top prioriteti u većini brakova tako da su to ključni razlozi zašto brakovi ne opstaju. S obzirom na povijest našeg odnosa, iz današnje pozicije mislim da je za djecu bolje da smo se rastali, ali to nikako nije savjet drugima jer i dalje vjerujem da ukoliko parovi svoj odnos postave kao top prioritet pa čak i ispred djece ili barem u isti rang ili u najgorem slučaju na drugo mjesto, ljubav može opstati do kraja života.

7. Viđate li djecu dovoljno često, onoliko koliko biste htjeli?

Apsolutno ne. S godinama možda ne sve rjeđe, ali satnica nam je sve kraća. U dobrim smo odnosima, ali daleko od onoga što sam želio kad su došli na ovaj svijet. I to je ta dugotrajna bol koju roditelji koji ne žive sa svojom djecom moraju nositi, a rijetko tko to razumije. Obično sugovornici slegnu ramenima ili kažu da je to samo faza ili da je tako svima… Vjerujem s druge strane da će možda za koju godinu kad još malo sazriju sami osjetiti potrebu češćeg viđanja s tatom jer sa sazrijevanjem dolaze i spoznaje, sa spoznajama mudrost, a s mudrošću i preslagivanje prioriteta. Ono što su stari ljudi stoljećima govorili: “Vidjet će kad će imati svoju djecu”.

8. Cijeli proces rastave je nerijetko bolan. Jeste li imali podršku ili osudu okoline i prijatelja? Jeste li možda potražili stručnu pomoć prilikom procesa?

Bilo je burno, stresno, tužno, hektično. Prijatelji su zauzeli stranu onoga s kime su bili prijatelji prije braka, uz nekoliko izuzetaka. Roditelji su naravno držali svatko svoju stranu, ali su usprkos tome i dan danas ostali prijatelji pa se ponekad svi zajedno družimo uz ručkove i proslave. Trebalo je nekoliko godina da ti odnosi postanu opet skladni. Stručnu pomoć smo potražili u nadležnim institucijama koje su se pokazale očajnima i nesposobnima napraviti išta u cilju pomirbe. Samo su nam na stol stavljali obrasce koje trebamo popuniti, bez ikakvog pokušaja očuvanja braka što je tada išlo na ruku supruzi koja je inzistirala na razvodu. Bio sam totalno slomljen i bez razumijevanja okoline.

9. Jeste li nakon razvoda ušli u novi ljubavni odnos i jeste li o tome pričali s djecom? Kako su to prihvatila?

Nakon rastave bio sam sam do kraja te godine. Kad sam krenuo s izlascima u kojima su mi društvo uglavnom bili solo prijatelji ili friško rastavljeni, bio sam bez imalo samopouzdanja, traume su bile vidljive, na čelu mi je pisalo jedno veliko “L” (luzer) i imam anegdotu iz tog perioda. Frend i ja stojimo u klubu, tri metra od nas dvije zgodne cure. Gledamo mi njih, smješkaju se one nama. Ali izostanak samopuzdanja doveo nas je u situaciju da smo im prišli tek nakon poprilične količine popijenih rundi. Jedna od njih mi je rekla da su već mislile otići s obzirom na to da nikako da im priđemo.

Ja sam krenuo nešto reći, a pošto sam bio i dalje zbunjen, počeo sam zamuckivati na što je druga okrenula očima i rekla: “Pa dobro, ti ne znaš ni pričati, ajmo draga mi odavde, ova dvojica su totalni idioti!” I to je bio uvod u novo razdoblje mog ljubavnog života koji je jedna psihologinja kod koje sam koju godinu kasnije otišao na razgovor nazvala osvetničkim pohodom. O tome nisam pričao djeci. Ali upoznao sam ih s prvom curom za koju sam vjerovao da bi mogla biti ona prava. Ispostavilo se da je onih pravih bilo nekoliko.

10. Gledate li drugačije na muško-ženske odnose nakon braka? Oko čega ste možda oprezniji?

Naravno da nova iskustva donose nove spoznaje, a to kao rezultat donosi i više mudrosti, opreza, drugačiju perspektivu. Cijeli život učimo i nažalost puno nas će možda umrijeti ne puno pametniji nego što smo bili. Danas, nakon nekoliko godina burnog ljubavnog života u periodu nakon rastave u kojemu se sve uglavnom svodilo na kvantitetu i kratkoročnu zabavu,  a onda nekoliko malo duljih veza od kojih je zadnja, za koju sam mislio da je ljubav mog života završila za mene tragično, kao druga rastava, razmišljam potpuno drugačije. Ne srljam u nove odnose, svjestan sam koliko je potrebno raditi na sebi jer ako sam sa sobom nisi na „ti“, teško možeš drugima pružiti onoliko ljubavi i dugoročnog prijateljstva kakvo si nekad znao pružiti.

Svi smo mi ranjeni, netko manje, netko više. Ako je rana svježa, duboka i boli, postaješ emocionalno nedostupan, privlačiš slične energije i nerijetko to završava takozvanim osvetničkim pohodima u kojima se samo dodatno ranjavamo. A u takvim postavkama pate i ljudi oko nas.

Kada osvijestimo da su cilj i svrha u ljubavi i životu općenito jasnoća, pozitivna perspektiva, ljubav prema nama samima iz koje se jedino može nanovo roditi i ona prava, iskrena i zdrava ljubav prema našim novim, dugoročnim partnerima, tada postajemo zreli za nove ljubavi i duboka prijateljstva, tada se vraćamo iskonskim ljudskim potrebama za bliskošću s našim malim krugom velikih ljudi nasuprot gomilanju plitkih poznanstava.

11. Koje savjete biste dali očevima koji prolaze razvod?

Kao otac koji još radi na sebi i izlazi iz faze samosabotaže kojoj je očiti cilj bila nespremnost da opet budem dugoročno sretan čovjek, bolje da ne dajem savjete nikome. Jedino bih rekao – spajajte se s ljudima za koje stvarno vjerujete da su vaše srodne duše, ako dođe do ozbiljnih razmirica u vezi ili braku, sjetite se što vas je spojilo i je li stvarno iza ugla puno savršeniji partner za vas ili shvatite jednom zauvijek da nitko od nas nije savršen, da svi imamo potrebe koje se razlikuju od potreba ljudi s kojima imamo odnose, da je za dobar odnos potrebno samo malo više razumijevanja i da na kraju dana svi žudimo za ljubavlju i prihvaćanjem jer nitko ne želi umrijeti sam.

Pusa i ne razarajte olako odnose s ljudima koje volite jer vas je život doveo upravo pred njihova vrata. Ako baš ne ide, ako je odnos toksičan, ako ste sigurni da ste pokušali sve metode da riješite probleme, ali ni to već dugo nije dovelo do ničeg pozitivnog, raziđite se dostojanstveno jer jedino ako ste dali sve od sebe da spasite brak ili vezu, naknadno nećete pretjerano žaliti i bit ćete spremni s vremenom pronaći novu ljubav. Hoće li ikoja ljubav biti “the one”? To je pitanje svih pitanja, a tko oči zauvijek sklopi s potvrdnim odgovorom, zauvijek će mu i duša biti u miru.

Izvor naslovne fotografije: Pexels