Utječu li emocije na donošenje poslovnih odluka više kod žena ili muškaraca? Evo što kažu istraživanja

Za početak, ne želim voditi polemiku oko toga tko je bolji vođa, žena ili muškarac. To su stvari koje ovise od osobe, situacije, kolektiva. Ovog puta ne ulazim u to. Ali ono što želim je da se ženama jednom za  sva vremena prestane predbacivati njihova emotivnost.

Želim naglasiti da je osoba iza ovog članka izrazito emotivna, rekli bi ljudi “preemotivna za svoje dobro”. Osoba koje je jednom plakala na ulici jer je čula kako se neka mama dere na svoje dijete, a bio je Sveti Nikola. Osoba koja plače u prosjeku 2 do 3 puta mjesečno. Yes, that’s me. I tko će drugi pisati o emocijama nego ja, logično, jer da vam bude iskrena, ovu temu shvaćam pomalo osobno i smatram da je potrebno napokon razjasniti neke stvari.

“Previše si emotivna za svoje dobro”

Nisam sigurna kako smo uopće došli do toga da emotivnost postane mana ili nešto što se osuđuje, skriva, izbjegava. Ja i dalje čvrsto (čitaj: tvrdoglavo) tvrdim da je moja emotivnost zapravo moja najveća vrlina. Kao i empatičnost i, volim se nadati, emocionalna inteligencija. Ja sam zagovornik da je ona emocionalna čak i važnija od klasične, a sa mnom se slaže i Daniel Goleman (pročitajte knjigu).

Ali zeznuta su stvar te emocije. Posebno u kontekstu posla i vodećih pozicija i još posebnije ako se vuku vječite paralele sličnosti i razlika između žena i muškaraca.

Naprimjer, ako je žena previše emotivna, riskiraju da ju se označi kao iracionalnu ili preosjetljivu. S druge strane, ako potiskuje emocije, može biti percipirana kao hladne ili bez empatije, što je u suprotnosti s društvenim očekivanjima o ženama kao brižnim i toplim osobama. Razvijena emocionalna inteligencija pomaže ženama liderima u izgradnji snažnih međuljudskih odnosa, poticanju suradnje i stvaranju inkluzivnih okruženja, ali se isto tako ta emocionalna izražajnost može tumačiti kao slabost, posebno u kulturama gdje se emocije doživljavaju kao nespojive s odlučnim vodstvom. Ni muškarci nisu pošteđeni, posebno ako ne upadaju u klasičan kalup racionalnih, odrješitih, strogih i odlučnih. Jer u tom slučaju „strše“, nemoguće ih je strpati u jedan koš, a to, čini se, uvijek izaziva probleme.

Emocije i vodstvo u kriznim situacijama

Za vrijeme Covid krize, Harvard Bussines Review je proveo zanimljivo istraživanje u sklopu kojeg su proučavali iskustva i ponašanje vođa tijekom rane faze pandemije Covid-19 — razdoblja visoke nesigurnosti i stresa. Možemo ga nazvati i razdobljem krize.

Rezultati su pokazali da su, suprotno mišljenju većine, žene manje sklone djelovati pod utjecajem svojih emocija nego muškarci kada preuzimaju ulogu vođe u kriznim situacijama.

Isto tako, Istraživanja su pokazala da su tjeskoba i nada dvije glavne emocije koje se javljaju u uvjetima nesigurnosti i na temelju te dvije emocije, razvijali su i tumačili dobivene rezultate.

Vođe uvijek nastoje vratiti kontrolu, pogotovo u situaciji krize, a to rade uz osjećaj tjeskobe ili uz osjećaj nade.

Primjerice, vođe koji u tim situacijama većinom osjećaju tjeskobu mogu nastojati vratiti kontrolu uspostavljanjem moći nad svojim podređenima, uključujući neprijateljske, iako fizički nenasilne, oblike nadzora koji mogu predstavljati zlostavljanje. Suprotno tome, vođe koje osjećaju nadu percipiraju određenu kontrolu i stoga su manje skloni aktivnom vraćanju kontrole za sebe. Umjesto toga, mogu se posvetiti suočavanju s nesigurnošću pomažući svojim podređenima.

Ono kad emocija utječe na muškarca

Iako su prema rezultatima istraživanja žene pokazivale puno višu razinu tjeskobe u krizi, to nije utjecalo na njihove liderske uloge ni odluke, odnosno one svejedno nisu pokušavale u krizi vratiti kontrolu uspostavljanjem moći, već su bile više poticajne prema podređenima, pokazivale razumijevanje i neki „family“ instinkt, držimo se svi zajedno. Istraživanja su pokazala da su i muški vođe pružali aktivnu podršku podređenima, ali samo onda kad su osjećali nadu u opravak situacije, a kada su bili pod većim stresom i prevladao im je osjećaj tjeskobe, tada je ta emocija uvelike utjecala na njihovo poslovno ponašanje te uzrokovala zlostavljačko ponašanje, grubost, ismijavanje, vikanja ili laganja podređenima. Istraživanje je bilo koncipirano tako da vođe prijavljuju svoje emocije tijekom pandemije, dok su podređeni ocjenjivali njihovo ponašanje.

Zaključak istraživanja bio je da su emocije i emotivna stanja u većem broju utjecala na odluke i ponašanje muških vođa, nego što je to bio slučaj kod žena. I to u ovom kontekstu nema veze s time koliko je tko bio uspješan ili neuspješan. Ovo je samo dokaz da nije fer nazivati žene preemotivnima za liderske pozicije, jer emocije evidentno imamo svi. Samo što se čini da u situaciji krize i stresa, žene bolje njima upravljaju.

Pod povećalom

Žene su naučene stavljati potrebe drugih ispred vlastitih pa tako rade i u poslu. U nesigurnim situacijama, žene će se vjerojatno truditi osigurati dobrobit onih za koje su odgovorne — posebno svojih izravnih podređenih. Stoga će manje izražavati vlastite osjećaje. Mislim da određenu presliku toga možete iskoristiti i na život općenito.

Kao da nije dovoljno što moraju dokazivati da njihova emotivna strana neće negativno utjecati na posao, žene na vodećim pozicijama kao da su pod povećalom i samo se čeka neka jača reakcija da bi ih se moglo osuditi za pretjerivanje ili loše hendlanje emocijama. A kamoli ako su stroge, što će se tek onda pričati. A strogi muški šef? Ima nešto čudno u tome ili je to ono što se očekuje? On kad lupi šakom o stol onda je autoritet, strog i pravedan. Ona kada podigne glas ili pokaže ljutnju, histerična je i neuračunljiva. Da ne kažem i onu prostu riječ, mislim da svi znate na koju mislim.

Stereotip nije samo nevino neutemeljeno mišljenje

A sad se na trenutak vratimo najtvrdokornijem stereotipu s početka teksta, žene su previše emotivne, odnosno bit će pretjerano emocionalne, stoga i nekompetentni vođe. Ovakvo mišljenje ne samo da je evidentno pogrešno, već šteti ženskim izgledima za liderske pozicije jer se smatra da su manje sposobne donositi racionalne odluke u usporedbi s muškarcima, zbog navodne sklonosti da ih emocije preplave.

Stereotipno mišljenje nekome može biti simpatično ili smiješno. Povod za dobar vic. Ali nekome ono može stajati na putu osobnog razvoja i ostvarivanja potencijala pa će se boriti protiv takvog mišljenja i razmišljanja. Sam ili sama za sebe, a možda i za nekog drugog, sebi bliskog.

Na koju ćete stranu vi prevagnuti?

Izvor naslovne fotografije: Pexels