Social Media Mamager u Istanbulu: kratka horor priča

Kroz ovo kratko putovanje, suočila sam se ne samo sa izazovima koje donosi moja profesija, već i s dubljim pitanjem koje me muči već dugo vremena: kako naći pravi balans između posla koji volim i vremena koje želim provesti van digitalnog svijeta?

Meni i mojoj sestri bila je životna želja otići u Istanbul. Nismo neke od putovanja pa je Istanbul za nas bio baš big deal. Ali nikako da se dogodi jer je meni jednostavno nerealno bilo odjaviti se s mreža 4 dana, a sestra nikako da dobije godišnji. Tako je ta želja nekako izgledala kao da će biti neostvarena.  

Sve dok sestra nije javila da je dobila par dana slobodno. Kockice se posložile. Našla sam putovanje u Istanbul organizirano baš za te dane kada je ona slobodna i ja, što ću, organiziram putovanje. 

I dobijem panični napad.

Ja stvarno ne patim od paničnih napada, ali ovaj me oprao za tri života. Kada sam u takvim situacijama, ja uglavnom nestanem, odmaknem se od problema i ne riješim ga. Dok mi ne bude bolje. 

Tako se moje putovanje približavalo, a ja nikome da kažem da idem na godišnji – jer kako se to uopće kaže? I kako da to izvedem kad sam vanjski suradnik, ne radim u agenciji i nemam nikoga da me pokrije?

Jedina stvar gora od gaslightinga je kada ga radiš sam sebi. Kao ja, recimo. Umjesto da kao normalna, senzibilna, odrasla osoba budem odgovorna, profesionalna… ja nalazim načine kako ću raditi jednako efikasno i dobro na tom putovanju. Ne mora nitko znati. 

Da ubrzamo stvari, par dana prije putovanja poslala sam mail, ali kao kukavica. Nisam rekla „idem na godišnji“, nego „imam ograničen pristup internetu“. Tako da, realno, sama sam sebi kriva za propali godišnji.

Bojala sam se

Istina. Razlog zašto sam izabrala biti kukavica je taj što sam se bojala. Jer ja sam Social media manager. Što će klijent bez Social media managera?

Kada si SMM, zaposlen u agenciji ili radiš sam za sebe, opće je poznato da nemaš pravo na neku fleksibilnost. Iako se tako čini. Mreže žive 24 sata, situacija može eskalirati 100 puta u tih 24 sata. Ne završava sve na objavi i dva, tri storya. Pratiš što se događa, odgovaraš na komentare i poruke, proučavaš oznake, spominjanja. Paziš da je sve mirno i tiho. 

Recimo, jednom je klijent imao TAKVU krizu da je cijela agencija bila na mrežama do pola 2 ujutro. U 21h je bilo sve normalno. 

I ja bih sad trebala reći da me neće biti 4 dana? No way Jose. Ograničen pristup internetu it is.

Sorry na dugom uvodu, ali čitate prvu kolumnu djevojke koja općenito baš puno priča. Trebat će mi još dvije, tri da naučim…doći do poante.

Evo je.

Kad te neće, ne mora te

Bila je sredina tjedna, let rano ujutro. Prvo mi je to izazvalo stres jer se većina bitnih stvari dogodi ujutro – sastanci, mailovi, dnevni planovi. Tako da sam ja pokušala doskočiti tom problemu i svima zakazala mailove noć prije kako bi imali što čitati i proučavati dok ja ne dođem na aerodrom i ne dođem do telefona. 

Meanwhile, moja sestra se tušira, planira outfite, gdje ćemo i što ćemo. Jer je na godišnjem. Godišnji, ah, taj crni godišnji! 

Zaspala sam negdje oko dva, tri ujutro. Jer nisam stigla ranije. Probudila se sat i pol prije nego što ću krenuti na aerodrom, provjerila mreže, odgovorila na poruke and all that jazz. 

Došla na aerodrom, jurcala kroz check in, tražila gate, trčala do gate-a, našla ga, sjela, izvadila telefon i zakeljila se za njega sve dok nije krenulo ukrcavanje.

Meanwhile, moja sestra traži što će jesti, gleda TikTokove, odlazi na puš pauze. Jer je na godišnjem.

Šaljem svima da se ukrcavam, kažem da me neće biti 2 sata.

Slagala sam. 

I to je generalno moj problem. Imam neki lažni optimizam uvijek, stići ću sve, ići će sve po planu, u Turskoj sam za dva, dva i pol sata.

I još jedan moj baš veliki problem, uvijek mislim da ne radim dovoljno, da mogu jače, da mogu bolje, da nemam pravo na odmor, da moram biti dostupna klijentu 24 sata. Spremna 100% na sve izazove.

Slatko je to kad te opiči hustle kultura – uvijek više, uvijek bolje. Mene je toliko opičila da sam umjesto sve bolja, postajala sve lošija.

Jer sam imala burnout.

Pa sam zato tako očajno htjela taj godišnji. A i dalje bila žrtva hustle kulture jer sam očajno tražila WIFI po Istanbulu.

Taj prvi dan nisam se spojila na internet do 15h. Odjavila sam se s mreža u 9h.

I sad smo na onom trenutku horor filma kada netko stoji iza glumice, ona zna, ali se ne okreće. Kad se okrene, nastaje kaos. 

Samo što mi nismo u horor filmu. 

Nije se dogodilo ništa. 

0 poruka. 0 neugodnih situacija. 0 situacija vrijednih novina.

Budi realna

Da, istina. Klijent nije mogao bez Social media managera. Radila sam cijelo vrijeme na putovanju. Imam dva mobitela. Oba su na povratku u hotel bila potpuno prazna. Jedan jer sam provela cijeli dan objavljujući storye, objave, javljala se na callove, planirala objave, odgovarala na poruke i proučavala analitiku. Drugi jer sam provela cijeli dan slikajući Istanbul. 

I nisam se uopće odmorila, jer mi nije trebao odmor. Nikakav crni godišnji. Trebalo mi je da budem realna. 

Realna i priznam sebi da svijet ne propada ako malo izađeš iz ureda i makneš se od laptopa. Priznam si da nisam lijena ako izaberem vožnju brodom po Bosporu. Da napokon izgovorim sebi glasno i jasno da nije bitno to što u 3 godine otkad sam otvorila obrt nisam imala slobodan sat, dan, tjedan. 

Bitno je da ne izgubim sebe dok baš jako mislim da pronalazim sebe na ovom ludom, stresnom putovanju. Da mogu biti dobra poduzetnica, dobra vanjska suradnica i dobra sestra u isto vrijeme. Da mogu raditi i jedno i drugo. 

Balans, žene drage. Toliko nisam izmislila toplu vodu da je smiješno, ali ekstremi su me doveli do nekih najgorih situacija u mom životu. O kojim ću vam pisati.

Ali lekcija iz ove prve, all over the place kolumne, koja uopće nije trebala ovako izgledati, neka bude ova…

Nema razlike u storyu i objavi koja je objavljena dok se vozite brodom po Bosporu od one koju ste objavili dok ste sjedili u uredu i bili pravi hustleri.

Ostadoh ja bez svog godišnjeg, čini se. 

Jer, balans.

Izvor naslovne fotografije: Andrea Kljajić // Privatna arhiva