Pusti bebu neka plače

Početci su teški

Bez laganja, uljepšavanja i lažnog blještavila, prva tri mjeseca bila su nam ekstremno teška. Bilo je dana kada se Muž vratio s posla i nije znao tko je više plakao taj dan,  moj sin M. ili ja. Svatko tko vam kaže da sve bebe prvih nekoliko mjeseci samo spavaju vam laže, i to opako!

Nekim bebama odgovara sve, a nekima ništa  

Prva tri mjeseca moj M. nije volio boraviti u kolicima, dudu nije podnosio, nije se volio voziti u automobilu, nije volio boraviti izvan stana, bio je uznemiren kada bi ga drugi ljudi dirali ili samo bili u istoj prostoji. I kad kažem nije volio, mislim na to da nikako nije htio i demonstrativno je odbijao uz jednu gratis scenu sa strane. Jedino što je prihvaćao bez pogovora te ga je smirivalo, bilo je nošenje ili sisanje. Sve ostalo rezultiralo je enormnim plakanjem, koje me, priznajem, često i samu zabrinjavalo.

Moja (za sada još uvijek nepotvrđena) teorija je da je zbog ekstremno teškog poroda i on sam prolazio kroz neku vrstu traume te mu je jednostavno bio potreban jedan određeni period kako bi prihvatio i priviknuo se na vanjski svijet. Ipak, porod od 20 plus sati i „laktarenje“ po trbuhu sigurno nije bilo ugodno.

Nije baš svaki savjet “zlata vrijedan”

Tijekom prva tri mjeseca moj sin je vrlo često plakao, a ja sam previše puta čula “Ma pusti ga neka plače, nije njemu ništa, neka jača pluća”. Definitivno jedna od najbesmislenijih izjava koja se oštro protivila mojem majčinskom instinktu.

Zar bih zaista trebala pustiti tek rođenu bebu, koja se po prvi puta upoznaje sa svijetom, mirisima i ljudima da to prolazi sama i bez podrške? Bez utjehe i topline, iako grčevito zaziva pomoć? Možda da se i naslonim i natočim čašu vina?! Zar zaista živimo u tako surovom svijetu gdje beba koja još nema potpuno razvijen vid mora sve prolaziti sama dok joj se petero različitih osoba gura u lice pritom povlačeći nožni palac jer eto, bebini prstići su neodoljivi. Ispravite me ako griješim, ali u odraslom svijetu, to bi nazvali „maltretiranje“.

Ponekad treba vjerovati sebi 

Nikada nisam svojeg sina ostavila da plače, bez obzira koliko su neki mislili i govorili “razmazit će ga”. I pogađate, nisam ga razmazila. Dobro, možda je rano za donositi zaključke, ali smjer kojim ide njegovo ponašanje, ukazuje na to i ne mogu biti sretnija i ponosnija.

Danas je to predivan dječak od 8 mjeseci koji najviše voli primati poljupce od roditelja i kojem je glavna zanimacija skidanje čarapa s nogu. Dijete koje vrlo rijetko plače i čiji se smijeh čuje do susjednih kuća.  

Ljubav je ključ koji spaja 

Kao (relativno) mladu majku, na početku me bilo strah kako ću mu pomoći u trenutcima plača s obzirom da ne mogu razumjeti što nije u redu, ali brzo sam shvatila kako s ljubavlju i nježnosti ne mogu pogriješiti. I to bih preporučila svima.

Sve dok moj sin i ja ne možemo komunicirati na niti jedan drugi način, ljubav, nježnost i dodir su nešto što nas spaja i gdje mu ja kao majka komuniciram da ćemo sve oluje, male i velike, proći i prolaziti zajedno. “Pusti ga da (se is)plače“ nije bila naša opcija, jer, mama je uvijek tu.

Izvor naslovne fotografije: Unsplash