Pokrenuli smo Mamager podcast: Gošća prve epizode je voditeljica i redateljica Andrea Buča

Poznato lice Hrvatske televizije, Andrea Buča, proslavila se kao urednica, TV voditeljica, nagrađivana redateljica i žena koja neprestano ruši barijere. Od snalaženja u složenosti samohranog majčinstva dok se obrazuje do suočavanja sa stereotipima, na cesti i u sali za sastanke, Andrea je utjelovljenje otpornosti, ambicije i radosti u suočavanju s izazovima.

U ovom intervjuu Andrea dijeli svoju nevjerojatnu priču i govori o svom putu od informativnog novinarstva do režiranja dokumentaraca, a sve to dok žonglira s odgovornostima majčinstva. Andrea raspravlja o stereotipima s kojima se susrela na tom putu, od omalovažavajućih stavova prema ženama s tetovažama do sveprisutne razlike u plaćama između žena i muškaraca. Razmišlja o svojim putovanjima, uključujući svoja zapažanja naprednijih društava poput Skandinavije, i kako su ta iskustva oblikovala njezinu perspektivu o rodu i jednakosti.

Njezina je priča snažan podsjetnik da, uz hrabrost i odlučnost, svi možemo krojiti vlastiti put, prkositi očekivanjima i živjeti život po vlastitim uvjetima.

Cijelu epizodu možete poslušati u nastavku, a Mamager podcast ćete moći pratiti na Mamager TV-u.

B: Danas je s nama Andrea Buča, ona je urednica, tv voditeljica i nagrađivana redateljica. Andrea, molim te predstavi se i reci nam kako si sve to uspjela, doći do ove pozicije na kojoj sada radiš.

A: Dobar dan svim mamagerima, tatagerima i ostalima. Hvala ti što si me pozvala. Ja sam Andrea Buča, HRT-ovo lice, autorica, redateljica, nekada novinarka u news i zabavnim formatima, a onda sam prešla u dokumentarni program. U međuvremenu sam završila i filmsku režiju i tada sam upisala akademiju što je bilo dosta zahtjevno, posebno uz tadašnje petogodišnje dijete. Kada nemaš izbora, moraš grabiti i živjeti svaki dan, posebno kada moraš odgajati i prehranjivati dijete, uz samohrano roditeljstvo. Bilo je jako zahtjevno, ali i zabavno jer sam probila svoje granice… i stereotipe. Nikada nisam bila u zoni komfora. Drug Tito je jednom rekao: „Moj život je bio težak, ali sam ga živio radosno.“ Tako nekako i ja grabim i gazim kroz život, ali ga živim radosno i budim se s osmijehom.

B: Jesi li kao žena doživjela neke stereotipe?

A: Koja žena nije? (Smijeh)

Pa evo, kada sam u vožnji prema tebi (mislim da sam dosta dobra vozačica, posebno jer sam odrasla uz očevu automehaničarsku radionicu) razmišljala o tome koji su to najčešći stereotipi s kojima se žene najčešće susreću, baš mi se dogodila situacija da sam zabrljala tu blizu tvoje ulice. I muškarac u automobilu na raskrižju stane. Ja se ispetljam iz te situacije i on mi se onako značajno nasmije, a ja pomislim: „Sunce ti tvoje, kako si navikao da žena ne zna“. Svi smo se barem jednom susreli sa situacijom u prometu gdje se okrećemo i kažemo „Da vidim jel to žena vozi“.

B: Jesi li se u poslu susrela s nekim stereotipima? Sigurno ti je u nekim situacijama bilo teže uspjeti. Je li možda bilo situacija gdje nisi imala jednaka prava ili neka pozicija nije uključivala jednaku plaću ili nešto slično?

A: To je uvijek tako. Mislim da mi živimo u društvu koje je puno stereotipa, predrasuda i generalizacija. Stereotip je generalna slika o nečemu, a to je jako opasno. To nas vraća u neke konzervativne trenutke koji su smiješni za 21. stoljeće i 2024. godinu. Danas naprosto ne možeš vjerovati da su žene manje plaćene nego muškarci, a kao menadžerice imaju puno manje benefite, angažmane, honorare. Kao žena, u startu se na to naviknemo i s tim se ili mirimo ili mijenjamo državu. (Smijeh)

B: Pratila sam baš tvoj put u Skandinaviju. Kako je to bilo, misliš li da oni imaju drugačije stereotipe od nas i postoje li kod njih uopće stereotipi u tom smislu ili smatraš da su oni puno naprednije društvo po tom pitanju?

A: Ja sam tamo došla kao turist, a u toj ulozi je nemoguće kroz period od četiri dana ući u jedno društvo. Moraš živjeti tamo da bi upoznao kulturu i političku strukturu i društvene načine funkcioniranja, no ono što ja znam o Skandinaviji je da su to najuređenija društva. Tamo je civilno društvo izuzetno snažno. Mene je osobno jako oduševio Kopenhagen. Ti tamo uopće nemaš promet, tamo ljudi sjednu i voze bicikl. U Zagrebu, s druge strane, na Zelenom valu ti imaš konstantnu prometnu gužvu, to je neki novi trend. U Kopenhagenu ništa nije prljavo, ništa ne smrdi, grad je cijeli na vodi, što jezera, što more. Znam da nije u susjedovom dvorištu trava uvijek zelenija, nisam od tuda krenula, nego naprosto tamo društvo funkcionira. Tamo nikome ne padne na pamet da baci opušak na cestu. Kod nas toga nema i mislim da su svjetlosnim godinama daleko od nas. 

Poanta je da je u ulozi turista teško spoznati kakav je život negdje. Svakako čovjek treba iskusiti život negdje da bi mogao imati jasan stav. Ali da bi voljela živjeti tamo, to da. Na svim serijalima na kojima sam bila gledam stanove, tražim zemlju i gradim kuću. Čak i na pučanskom otoku sam gledala gdje ću naći neku staru kamenu kuću u kojoj ću ljetovati. No onda sam shvatila da su ljeta jako paklena, pa da bi bolje bilo odabrati neki nordijski tip ljetovanja, pa sam prešla na potragu u Liku i Gorski kotar. I tako stalno gledam nekretnine. (Smijeh)

B: Mi kao Mamager se trudimo razbijati stereotipe. Trenutno provodimo istraživanje na reprezentativnom uzorku u Hrvatskoj od 1000 ispitanika. Pošto si ti prošla toliko lokalnih zajednica, što si primijetila? Je li stvarno tako, primjerice da Ličani jedu puno krumpira za ručak ili da Zagorci vole malo više popiti ili je to samo stereotip?

A: To je tipični stereotip. Prvi stereotip je da Zagorci vole popiti i da je zagorsko vino loše. To nije istina. Zagorci imaju sjajna vina, pogotovo prema novijim trendovima i načinima kako se uzgaja i priprema. Zagorci piju pomalo, to je jako fora. S druge strane, Dalmatinci vole jako piti, a Slavonci da ne govorim. To je ta generalizacija koja nas vodi u pogrešan smjer jer ako je čovjek dobar, nije uopće bitno otkuda je, nije bitno je li on dobar Slavonac, dobar Dalmatinac ili dobar Istrijan. Ali što je teren tvrđi, osobito u ovom dinaridskom dijelu, to su tvrđi i ljudi, a i stereotipi. To mogu reći jer sam ja rodom iz Zadra. I onda je žena uvijek u kuhinji, njoj je mjesto u kuhinji, i postoje muški i ženski poslovi, žene su loše vozačice, ja kao samohrana majka i žena u 40-ima ne bi trebala izlaziti, nego biti vezana za dom i obitelj. Ono što ja radim kada se obraćam ljudima u dobi od 60+, kažem da su to ljudi u najboljim godinama, tako da svi kojima se obraćam su uvijek u najboljim godinama. Moje srednje godine mene nisu ni u čemu sputale – idem na koncerte i izlazim. Ne kao nekada, ali znam „pobrisati“ plesni podij i ostati dok sunce ne svane.

B: Kad smo već kod izlazaka, što misliš o stereotipima da žene ne piju pivo, odnosno da pijenje piva nije damski, već da bi žene trebale piti neka fina pića?

A: Ja se ne bi bunila da si mi spremila neki fini koktel, ali s obzirom da imamo pivo u ovoj finoj čaši, ja sam evo i više nego zadovoljna. I uvijek ću s tobom rado popiti pivo, draga Blanka.

Blanka: Vidim da imaš puno tetovaža. Jesi li ikad doživjela stereotipe u tom pogledu u manjim sredinama?

A: Da, kako ne. U velikim sredinama, ne u manjim. Na Hrvatskoj radioteleviziji. O mojim se tetovažama priča na uredničkim kolegijima. Ja sam sklona onome da ako znaš posao, ako si talentiran, vrijedan i obrazovan čovjek, potpuno je nebitan vanjski izgled u smislu takvih karakteristika. Ja nisam istetovirana po glavi, ali nikad se nisam vodila za time što će netko misliti. Nikada u životu se nisam obazirala na to što će netko misliti, niti ne razmišljam o drugim ljudima jer mislim i kako se nikoga ne tiče moj život. Nikada mi nitko ništa nije rekao u lice, rijetki su oni koji su mi rekli svoj stav u lice, tako da to sve do mene dođe preko sedmog jezika. Ali zaista znam da se o mom izgledu, tetovažama, radu ili o tome kako sam u kupaćem kostimu skočila u more (neki bi možda očekivali da sam u burki skočila u moru), ali to dolazi od mojih obrazovanih ljudi, kolega i onda naprosto ne možeš razumjeti kako je moguće da se netko ima volje toliko baviti tuđim životima i poslom. 

B: Kako izgleda jedan dan s Andreom Bučom kad si na terenu?

A: Mi smo tim (ja uvijek kažem mi jer smo mi zaista jedan sjajan uigran tim) koji čine moja dva snimatelja, tonski snimatelj, asistent i ja. Naši dani su jako teški jer jedan radni dan traje 12 sati. Da bi se snimio jedan ozbiljan serijal, putopis dokumentarnog tipa, ti zapravo moraš biti dugo na terenu i puno raditi. I sad ovisi je li 1. dan terena s Andreom Bučom ili 35. Ako je 35. tada vjerojatno plačem ujutro u 8 jer vjerojatno više nemam snage ustati iz kreveta i raditi. To budu onda stvarno jako izražene tenzije, ali na kraju dana se svi redovito grlimo i ponovno skupa radimo. To znači da je zapravo najbitnije kakav si čovjek i da pazimo jedni na druge. Ja to stalno govorim i ističem. Tako da, da si sa mnom na terenu, ne bih se ja mogla puno baviti s tobom jer moram odraditi 6 razgovora u danu, prijeći 100-200 kilometara, riješiti nerješivo. Zapravo je dosta živopisno i aktivno.

B: Da sad recimo želiš poslati poruku nekome tko sutra želi postati Andrea Buča, neki mladi čovjek koji kreće na fakultet i upisuje sve što si ti upisala, što bi njoj ili njemu poručila?

A: Ja bih rekla da to bude ona zato što nedostaje hrabrih žena. Ne odgajamo hrabre, sigurne i suverene djevojčice. Djeci treba jako puno hrabrosti i samopouzdanja u današnje vrijeme kada su „zatrovani“ sa svih strana i kada život više nije onako jednostavan kakav je bio naš i naše odrastanje. Ovo je naprosto predinamično, a njihovi mali mozgovi to ne mogu sve skupa „prokuhati“, stoga mislim da ih treba zaštititi od svega izvanjskog i usaditi im dobre i kvalitetne vrijednosti. Generalno ljudima, a pogotovo ženama, nedostaje snage da se bore i da mogu. To je nešto što sam ja vjerojatno u svom genetskom kodu pokupila od svoje bake, tate ili mame, ali ima tu malo i vlastitog karaktera. Kroz život sam gazila hrabro. Poručila bi svima da zažmire i krenu po gasu. Čovjek može sve što misli da može, sve što možeš zamisliti i vizualizirati, ti to možeš i napraviti. Ja sam završila fakultet, zaposlila se na televiziji… nije bitno sada završiti fakultet, ja sam to htjela naučiti i učila sam kroz visoko obrazovanje i režiju na akademiji. Jednostavnije mi je bilo ići tri godine na predavanja nego se sama boriti s knjigama i bez prakse. Kada sam poželjla napraviti prvi serijal, predala sam sinopsis koji sam odlično napisala i napravila sam prvi serijal. Sve ono što mislim da mogu, ja sam zaista to ostvarila, isto kao i ti sa Mamagerom. 

B: Što je sljedeće, Andrea? Koji su ti projekti u najavi, na čemu trenutno radiš?

A: Pripremam i raspisujem novi sinopsis, sigurno ću snimati i novi serijal negdje nakon Nove godine jer ljeti ne mogu više raditi. Ne mogu podnijeti vrućinu. Pretopla su ljeta. Ove godine sam otišla na hladni sjever, u Oslo gdje je bilo 8 stupnjeva i gdje sam ohladila dušu, a onda kada sam sletila u Zagreb na +35 gdje sam radila s 50 % manje snage, pa sam odlučila napraviti zimski serijal i snimat ćemo zimi.

B: Ajmo se malo vratiti u prošlost. Što bi ti poručila mlađoj Andrei prije 20 godina?

A: Mislim da čovjek dođe u godine, to su one zrele godine, kada postane najbolja verzija sebe. Da bi došao do te faze, ti trebaš proživjet sve ono što si prošao. Mislim da nas svaki dan čini onime što u konačnici jesmo. Ja sebi ne bi poručila ništa jer sam napravila sve ono što sam htjela. Da sam razmišljala oko nekih stvari, izvagala dvaput i pregrizla jezik koji put, možda bi bolje prošla u životu, ali nisam. Sada ne kažem svaku, više toga progutam. Ne zato što sam postala neka suzdržana osoba, nego smatram da čovjek ne treba svaku niti reći. Postoje neki mudriji načini kako čovjek može izraziti svoje mišljenje. Ekstremi nisu dobri niti u kojem slučaju jer se uz njih možemo boriti samo na ekstreman način.

B: Kad smo već kod ekstrema, na Mamager društvenim mrežama vodi se žustra rasprava o stereotipima, pa bih te ja molila da pročitaš što pišu drugi ljudi, što kažu o stereotipima i da iskomentiraš izjave.

A: „Svođenje na stereotip je postalo stereotip. Vratimo se izvorima. Ionako ne možemo pobjeći od zadanog.“ Ja uopće ne razumijem što je ova osoba htjela reći. Aha, jesam li žena, majka i kraljica ili samo žena, majka, domaćica. Ovisi koji je stereotip. Neka se ova osoba javi u režiju da dodatno prokomentiramo. (Smijeh)

„Stereotipi postoje i uvijek će postojati. Imaju svoju unutarnju logiku i služe nam za lakše snalaženje u životu.“ Isuse koja glupost. (Smijeh) 

Većina stereotipa postoji s razlogom. Pa točno, postoji s razlogom jer živimo u društvu u kojem su ljudi podložni takvim obrascima ponašanja. Moj je stav ovakav: mislim da svatko u sebi nosi nešto dobro i ako ti uspiješ iz te osobe izvući tu dobrotu, to je sjajno. Ja kad pričam o svojim snimanjima, uvijek idem na neku ljudskost, ljubav, nježnost, razumijevanje da krenem raspravljati s ljudima o tome šta misle je l’ žena nogom vezana za zatvorsku kuglu u kuhinji ili bi trebala vladati svijetom, znaš gdje bi mi došli. Znaš kako moj jedan prijatelj iz Zadra kaže, kada pričamo o našim odlascima za blagdane kući: „Majko mila, ja svojoj mami uopće ne vidim lice kada dođem kući za Božić, žena je uvijek okrenuta leđima u kuhinji“. Mi smijemo takve ljude nazvati primitivcima i ne bojim se to reći, ali što ćemo napraviti, mi ćemo ih opet svrstati u kategoriju primitivizma i tako sami upasti u zamku stereotipa i predrasuda prema njima. Mislim da oni jednostavno ne znaju drugačije. Ali s druge strane, ovakva edukacija kakvu vi radite sada na svom portalu, negdje to sve ostane. Nadam se da će sve to negdje ostati i nadam se da će nove generacije biti malo bolje i manje stereotipizirane.

Ovu epizodu podcasta omogućili su Carlsberg i Blanc 1667.

Izvor naslovne fotografije: Mamager // Foto: Filip Popović