Kolumna Petre Petrušić: Sve što mi nisu rekli o majčinstvu

Postala sam mama, po generalnom mišljenju, prilično rano. Tek sam napunila 23 kad je u moj život ušao smotuljak sreće veličine štruce kruha i brzo postao najglasniji susjed kvarta.

Uistinu, moja trudnoća bila je pjesma. Vjerujem da su baš i te prerane godine doprinijele tome, ali i privilegija u tom trenu života da uživam u svom miru i tempu kroz gotovo cijelu trudnoću. Kako su mjeseci odmicali tako su savjeti postojali sve češći, a ja sam ih tada upijala kao riznicu znanja onih koji bi – pa valjda trebali znati bolje od mene. Popis potreba, opreme i dodataka za bebu samo se povećavao, a onaj popis “za mamu” stajao je tamo u nekom prašnjavom kutu, zaboravljen i sam.

Sjećam se dana kad se on rodio. Osim što je bilo nekoliko dana pred Badnjak, bilo je neizmjerno sunčano vani, ali u meni se samo povećavala tama i pitanje – što sa mnom nije u redu?

Što nije u redu sa mnom?

U moru savjeta koje sam dobila, kao znanstvenik prekopavala sam ladice mozga u potrazi za onim koji će mi iole objasniti što sa mnom nije u redu. Nisam mogla nahraniti svoje dijete. Nisam se mogla povezati s onim što bi trebala instantno postati zjenica oka moga. Sve što sam tih dana u bolnici trebala bila je – moja mama. Mama. Onaj stup. Onaj kamen temeljac koji nosi sve ostalo, ali ju rijetko kad netko nauči kako da nosi sebe.

Zato ja tebi danas želim reći nekoliko riječi, ali i staviti naglasak da je to ono što je meni trebalo ili bilo važno, a da tebi želim da pored svih savjeta i usmjerenja, ipak dovoljno glasno osluškuješ i svoju intuiciju, koja vjeruj mi najčešće ipak zna najbolje.

Sve što osjećaš kroz postpartum, normalno je

Za početak, voljela bih da su mi rekli da ulaskom u majčinstvo postavka života se potpuno mijenja i sve ono što je dosad bilo, odsad će se promijeniti. Znam, zvuči nekako izlizano, ali stvarno je tako. Nasuprot mom mišljenju tada – u moj život dolazi malo biće, ali sve ostalo ostaje isto.

Ostalo je isto jedno veliko ništa jer u trenu kad se rodio on, počela sam se rađati i nova ja. Trebalo mi je vrijeme da upoznam tu novu osobu koja postajem, a u istom trenutku pojmovi baby blues kao i postporođajna depresija bili su mi potpuni neznanci.

Krivila sam se danima i mjesecima. Zamjerala si i plakala. Pitala sebe što je meni sve to trebalo. Ne zato jer nisam željela svoje dijete, nego zato jer me nitko nije naučio da ono kroz što prolazim je potpuno normalno i ono što doživi većina žena. Osjećala sam se samo i napušteno u trenu u kojem sam mislila da nešto ozbiljno sa mnom ne štima.

Normalno je – sve što osjećaš kroz postpartum, normalno je.

Izazov dojenja

Međutim, nisu mi rekli ni da dojenje nije pjesma. Nisam bila spremna na začarani krug boli, rana, krvi, suza i neuspjeha. Zvuči kao ratno stanje, ali u mom slučaju dojenje nije bilo drugačije. Ponovno, ne zato jer nešto nije bilo u redu samnom ili mojom bebom, već zato jer me nisu naučili kako se to radili. Očekivali su da znam, ali isto sam očekivala i sama od sebe.

Savjet zlata vrijedan je ako planiraš dojiti, izbori se za svoje pravo u bolnici i nemoj dozvoliti dohranjivanje bez tvog znanja. Time put dojenja bit će još izazovniji, pogotovo ako ti ne znaš da se to radi pa se pitaš u dva ujutro koji đavo se to događa i zašto tvoje prepunjeni grudi istovremeno ne mogu nahraniti tvoje dijete.

Također, zaobiđi barem na početku, svaku moguću grupu za podršku mamama, dojenju i sličnome jer osim što ćeš dobiti oprečne savjete, dobit ćeš i cijelu litaniju o vlastitom odabiru koji god on bio – dojenje ili formula.

Pronađi za sebe idealnu laktacijsku savjetnicu, a ako si trenutno baš u tom periodu ja ti od srca mogu preporučiti Mati Centar, kao prvi holistički centar za cjelovito zdravlje trudnica, žena i mama u kojem se nalaze stručne i nježne laktacijske savjetnice koje tvoje dojenje uistinu mogu transformirati iz teške horor priče u onu koju ćeš prepričavati više uz osmijeh, a manje uz kamen u utrobi.

Nitko te ne pripremi za sve što moraš znati

Dojenje mi možda ostaje najurezanije u mozak, ali nisu mi rekli da ne trebam buditi bebu svakih sat vremena da bi jela, ako ta ista beba napreduje i dobiva na kilaži.

Nisu mi rekli ni da ne moram vagati bebu svakog dana, kao što mi nisu rekli da ne trebam svisnuti od straha kad pronađem višak pupka u bebinoj peleni.

Nisu me pripremili na ono što treba mama. Osim pelena, maramica, kolica, sjedalica, nunalica, odjeće i igračaka koje realno – ne treba mama.

I dalje kod nas često prevlada ona – samo da se rodi živo i zdravo.

Ja sam pak, jedno rodila zdravo, drugo sam rodila s rijetkom bolešću, ali oba puta trebalo mi je jednako. Meni. Ne njima. Mojim potrebama. Koje nisu nestale u trenu u kojem su se oni rodili.

Ono što mami treba zapravo je jednostavno, ako smo voljni pogledati u tu mamu, nakon što odlijepio pogled od bebe.

Ne zaboravite na to što mama treba

Mama treba pripremljene kvalitetne obroke jer dojila ili ne dojila, tvoje tijelo treba kvalitetne nutrijente i gomilu tekućine. Mama treba svoje selo koje će te iste obroke za nju pripremiti i nahraniti nju kako bi ona hranila svoju bebu.

Mama treba da ju netko ponekad zamijeni kad u dva ujutro ustaje po sedmi put. Čak i ako se o dojenju radi tad mama treba tu dodatnu osobu da samo malo sjedi s njom, budan kao sova jer u dvoje je ipak lakše.

Mama treba odmor i odmak čak i u prvim tjednima s bebom.

Mama treba toplu kupku i rutinu samo za sebe.

Mama treba laganu šetnju u kojoj ne gura kolica i ne nosi nosiljku.

Mama treba da brigu o domu preuzme netko drugi osobito ako nova beba nije i prva beba odnosno dijete.

Mama treba da tekuće obaveze odnese netko drugi kome može vjerovati da se cijeli sustav neće urušiti onda kad ona stane.

Mama treba da ju netko pita kako je, ali da ju uistinu želi i čuti, pa čak i onda kad je odgovor da nije dobro i da ne zna što joj se događa.

Mama treba šalicu kave u miru. Treba sve te djeliće nje koji su postojali prije bebe, a koji su bili dio njezina identiteta i srži nje same. Mama treba prijateljicu koja će jednako popiti kavu s njom i u umrljanom krevetu mlijekom, kao i fensi kafiću u koji su do sad odlazile.

Beba treba mamu. Beba ne treba tisuću jedan dodatak i opremu.

Mama treba svoje selo. Mama treba da na nju selo ne zaboravi kad se beba rodi.

Mama treba nježnost i empatiju. Mama treba vlastiti tempo oporavka. Mama treba sigurno gnijezdo u koje se može stisnuti kad joj postane previše svega onoga što se događa, a ona zapravo uopće nije sigurna što se događa.

Mama ne treba savjete o dohrani. Mama ne treba naše horor priče s poroda. Mama ne treba upiranje prstom. Mama ne treba usporedbe s drugima.

Mama samo treba da ju njezino selo dovoljno čuje prije nego ju buka vlastitog novog svijeta toliko proguta da sljedece što će selo čuti je vrisak boli upomoć jer prethodnih deset šapata nisu čuli.

Izvor naslovne fotografije: Petra Petrušić