Novu sezonu ljetnog kina otvorila nevjerojatna monodrama Vanya

Kakav dobar početak ljeta. Sparna noć u Zagrebu, a ja bježim u hladovinu šume na Tuškancu, točnije u Kino u šumu, poznatije kao Ljetna pozornica Tuškanac.

Ja i još  500tinjak sretnika koji su uspjeli uhvatiti kartu za ekskluzivno premijerno prikazivanje monodrame Vanya jer da, ogromno kino na otvorenom bilo je popunjeno do posljednjeg mjesta.

U ovoj adaptaciji ruske tragikomedije, Scott istovremeno interpretira čak 8 uloga. Nevjerojatna stvar je da na trenutke vi kao gledatelj uistinu imate osjećaj da je na sceni barem 5 različitih osoba, iako svojim očima vidite da je samo jedan.

Pokušat ću ostati objektivna i ne dopustiti da moj crush prema Andrewu Scottu utječe na moju prosudbu monodrame, ali ne mogu da ne kažem da je izvedba bila nevjerojatna i da je ovo prvi put u životu da sam doživjela ovako dobru i uvjerljivu monodramu.

Nema spojlera, keep reading

Glumac ne samo da je mijenjao glas i način kako se kreće po sceni prilikom interpretiranja određene uloge, on je na nevjerojatan način oživio svaku od njih. Sad, kada s odmakom razmišljam o pogledanoj monodrami, kao da u glavi imam slike tih fiktivnih likova, njihovih lica, pokreta, tijela, odjeće – i svi su oni u mojoj glavi drugačiji, iako ih je na sceni igrao isti glumac, obučen u istu odjeću za vrijeme cijele monodrame koja je trajala 100-tinjak minuta.

Jedino što se mijenjalo bili su rekviziti (sunčane naočale, ogrlica oko vrata, loptica u ruci, kuhinjska krpa) kojima je publici davao do znanja u kojem je trenutno liku, iako i bez rekvizita to je jednostavno bilo samo po sebi razumljivo zbog njegove izvedbe, pogleda, pokreta.

Jednostavno me zapanjilo kako je moguće da jedan čovjek u tako malo vremena promijeni toliko uloga, ali i emocija, što me još više iznenadilo. Njegovo lice i emocija koja mu se vidi u očima mijenjala se iz minute u minutu. Iako je bio jedini na sceni, učinio je da gledatelji osjete toliko različitih energija, lica i karaktera, da suosjećaju sa svakom od uloga.

Kazališne izvedbe uvijek su poseban doživljaj umjetnosti

Inače uvijek radije biram predstavu nego film, jer poseban je doživljaj gledati nečiju umjetničku izvedbu u realnom trenutku, bez rezova, bez ponovnih pokušaja. Vidjeti nečiju interpretaciju baš onakvu kakva ona je u tom trenutku, bez mogućeg popravljanja, a Scottova je bila savršena, u svakom trenutku.

Bio je toliko prisutan i prirodan na sceni, toliko povezan s publikom i svakim likom kojeg je oživio, da je to jednostavno bilo prekrasno za gledati. Svima želim da dožive ovakvu umjetnost uživo, barem jednom u životu.

Monodrama Vanya zapravo je snimka predstave koja je uživo izvedena u Londonu. Gledajući predstavu čujete zvukove i smijeh iz publike, a meni je kroz glavu samo prolazila misao kako mi je žao da ne sjedim na tim stolicama, baš u tom West End kazalištu u Londonu, da nisam uživo dijelom tog fantastičnog trenutka i drame. Iako, ovo je zapravo the next best thing.

Mislim da od sada imam novog najdražeg glumca, jer kada pogledam i njegove intervjue, shvatim da glumac ima nevjerojatnu dubinu i mudrost u sebi i to ne može da se ne primijeti u njegovim izvedbama na sceni. Za vrijeme drame bila sam toliko “unutra”, toliko prisutna u njegovoj izvedbi da, kao i velik dio publike oko mene, nisam ni primijetila da je počela padati kiša. Svi smo samo nastavili sjediti i uživati u predstavi. Trenutak je bio savršen.

Svakako vas pozivam da probate uhvatiti još koje prikazivanje ove monodrame jer ovakva kvaliteta izvedbe uistinu je rijetkost. Ponavljam još jednom, morate doživjeti ovakvu umjetnost.

Izvor naslovne fotografije: IMDB