Moja borba s anksioznošću i kako sam je se riješila 

Mislim da prvi put kad sam se susrela s anksioznošću je bilo kad to nije bila baš aktualna tema i što je bilo još “bolje”, moj prvi put je bio odmah najintenzivniji, točnije – dobila sam napadaj panike.

Imala sam 20 i nešto godina, i u vrlo kratkom vremenu se dogodilo da sam se susrela sa smrću čak tri bliska prijatelja. Od trenutka gdje živiš život na najjače bez da razmišljaš o ikakvim posljedicama, do “šamara realnosti” koji odjednom promijeni tvoj cijeli pogled na život. Kada se sve to izdešavalo, živjela sam sama, i samo me  jednu večer pogodilo – napadaj panike.

Što je napadaj panike

Za one koji to nikad nisu doživjeli, to je vrlo teško za opisati. Jer sve što kažeš, ljudi će misliti da pretjeruješ. No taj osjećaj je zaista toliko intenzivan da misliš da ćeš umrijeti. Tako se i meni dogodilo, nakon tih nesreća počela sam razmišljati o smrti i kako, ako mi se išta dogodi (s obzirom da živim sama) nitko mi neće moći pomoći. To razmišljanje je trigeriralo napadaj koji je bio nešto najgore što sam ikad osjetila. Srce mi je toliko jako lupalo, tresla sam se, jecala i nisam si mogla nikako pomoći. Osjećaj je bio grozan. To je trajalo doslovno cijelu noć dok nisam od umora, pred jutro, zaspala. 

Nakon toga je sve krenulo. Misli o smrti su izazivale konstantnu anksioznost zbog čega sam vrlo brzo potražila pomoć. Uvijek sam otvoreno pričala o tome i bila sam odlučna naći rješenje. Otišla sam psihologu, psihijatru, psihoterapeutu. Neki nisu pomogli, od nekih sam uzela po jednu-dvije stvari i “ponijela” sa sobom. Skupljala sam savjete na sve strane i kao da sam ih spremala u jednu “mentalnu kutiju” koju ću jednog dana koristiti kao tool box za anksioznost. Tako da je najbitnije za početak osvijestiti da se borite s time, da otežava vaš normalan život i potražiti pomoć.

Gledanje televizije

Što sam više o tome pričala, više sam učila. Nisam jedina, i razni ljudi se s time nose na razne načine. Uzimala sam tuđe savjete i isprobavala ih, dok sam u isto vrijeme, testirala i neke svoje.

U počecima mi je pomagalo – gledanje televizije. Prije spavanja je uvijek bilo najgore jer tada si sam sa svojim mislima koje se počnu kovitlati u glavi i kod mene je uvijek bilo isto – strah od toga hoću li se probuditi (jedan od prijatelja je umro u snu pa vjerujem da je taj strah došao od toga). Gledanje televizije je smirilo misli jer mi se mozak fokusirao na program koji gledam, dok me to istovremeno uspavljivalo. Ovako sam funkcionirala godinama uglavnom tijekom svojih dvadesetih.

Nabrajanje

Druga stvar za koju sam sama otkrila da mi odgovara, bilo je nabrajanje svega što ću sutradan raditi, taman prije spavanja. Legla bi u krevet i polako počela razmišljati o tome kada ću se dići, što ću prvo napraviti, skincare rutinu koju ću odraditi, što ću napraviti za doručak, pa bi mentalno kopala po ormaru i razmišljala što ću obući, itd. S vremenom ta lista koje je počela tako da bi cijeli dan nabrojala sve što ću raditi, se samo smanjivala i smanjivala, došla bi do toga što ću obući i zaspala, pa do toga što ću jesti, pa skincare, pa sve do toga da bi razmišljala o tome kad ću se probuditi i već bi zaspala. Nakon godinu dvije, došlo je do toga da više ne moram nabrajati.

Što je najgore što se može dogoditi

Ovo je lekcija koju sam naučila ni manje ni više nego od svog bivšeg šefa. S njime sam znala otvoreno razgovarati o anksioznosti i on je imao iskustva s time te mi je jedan dan kad smo pričali o mojim strahovima postavio pitanje: “Što je najgore što se može dogoditi?”

Budući da je moja tjeskoba uglavnom proizlazila iz straha da će nešto loše dogoditi, ovaj savjet odnosno pitanje, došlo mi je kao mantra. Često bih razmišljala kako se bojim učiniti nešto jer “što ako se nešto loše dogodi”, ali zapravo su šanse da se to dogodi tako male i kad zapravo stanete i razmislite “što je najgore što se može dogoditi”, shvatila bih kako to nešto zapravo i nije tako strašno. To me potaknulo da na kraju radim razne stvari koje možda prije ne bih, a kad tako razmišljaš redovito, to ti prijeđe u naviku i tjeskoba vezana uz taj konkretan problem čak i nestane.

Budi u sadašnjosti

Ovog smo se svi već naslušali no mislim da svatko treba doći do toga na svoj način i u svoje vrijeme i shvatiti što to znači za tebe. Meni je to “sjelo” tek mnogo kasnije. Mislim da se svi često brinemo oko mnogo različitih stvari koje se nisu dogodile, što je bilo i kod mene. Točnije, stalno sam bila zabrinuta oko budućnosti, svaki put kada netko od moje obitelji ode na putovanje, ili ako ja idem na put pa što ako se nešto dogodi putem, ili ako muž ode negdje pa što ako nešto bude, i tako unedogled. S jednom psihologicom sam pričala o tome koliko te brige i anksioznosti zapravo proizlazi iz nečega što se uopće nije dogodilo i 90% je sigurno ni da neće. Ovo je još jedna mantra koja mi je olakšala mnogo stvari.

Priroda i vježbanje

Još jedna potvrđena stvar je da disanje smiruje tjeskobu. Točnije, vježbe dubokog disanja mogu potaknuti tjelesnu reakciju opuštanja, smanjujući simptome tjeskobe. To pomaže gdje god da jeste, to vrijedi i kada se uzrujate pa znate ono kad vam kažu da udahnete tri puta i smirite se pa onda odgovorite, to je to. A ovo još bolje funkcionira kad ste u prirodi.

Nema boljeg lijeka za anksioznost od vježbanja i prirode, bilo odvojeno ili još bolje zajedno. Provođenje vremena u prirodi me opušta kao ništa drugo. Šetnja šumom, planinarenje, šetnja uz plažu, uz rijeku, ili u nedostatku boljega, šetnja gradskim parkom. Kada šećete u prirodi udišete svježiji zrak i automatski više dišete te se na taj način smirujete. Jednako kao vježbanje – bilo kakvo – automatski ćete brže i više disati kada vježbati što će utjecati na to da tjeskoba se smanji ili nestane. Meni su yoga i pilates bili savršeni za ove situacije, i zapravo, kad god sam vježbala ili bila u prirodi, osjećaj tjeskobe se nije nikad pojavio.

Društvena podrška

Imajte na umu da ovo nije ništa čega se treba sramiti, što treba skrivati i slično. Vaša obitelj, partner ili prijatelji bi trebali znati za to i imati razumijevanja. Objasnite im koji su vaši trigeri, kako to utječe na vas, koji su vaši simptomi i što vam u tim trenucima najviše pomaže. Tako ćete ih prije svega uputiti u to kako da se ponašaju i kako da vam pomognu. I da ne kažu gluposti poput “daj se smiri”, “bezveze si uzrujana”, “to nije ništa strašno” i slično. 

Činjenica je da što više o tome pričate, saznati ćete više o rješenjima i alatima koji mogu pomoći vama. Isprobavajte razne stvari za koje osjećate da vama pomažu. Svatko je drugačiji. I znajte da treba vremena, ali je moguće.

Meni je trebalo skoro 15 godina i puno prakse, ali sam pronašla “alate” koji meni odgovaraju i već godinama nisam imala napadaje panike niti anksioznosti (da kucnem u drvo). Mali osjećaj anksioznosti s vremena na vrijeme je normalan dok god ne utječe na kvalitetu života.

Izvor naslovne fotografije: Pexels