Mamager kolumna: “Ti si učiteljica, ti i onako ništa ne radiš”

Imala sam i razdoblja kada sam osjećala potrebu dokazivati ljudima da to nije istina. U nastavku ću vam ispričati dio svoje učiteljske priče i pokušati vam pomoći da na učiteljice vašeg djeteta (i općenito sve pedagoge) gledate sa zahvalnošću, a ne s osudom.

Od malena sam znala da ću biti učiteljica. Život me vodio u tom smjeru i željela sam studirati pedagogiju. Nakon fakulteta, odmah sam našla volonterski posao (kao dio prakse) i počela raditi u osnovnoj školi kao učiteljica. Već od prvog dana, dok sam još bila studentica, osjetila sam odgovornost i ljepotu ovog posla. Ljubav koju pružate kao učiteljica i koja vam se vraća od djece neprocjenjivo je iskustvo. Osjetila sam poziv, znala sam da želim raditi s djecom i nastavila sam se educirati kako bih mogla razumjeti njihove potrebe, izazove i trendove.

Kada sam osjetila prvu osudu

Nakon godinu dana volonterskog rada i prakse, dobila sam ponudu za posao i prihvatila mjesto zamjenske učiteljice u petom razredu. Razred je bio predivan, djeca su bila odgojena, poslušna i brzo su me prihvatila. Bila sam najsretnija osoba na svijetu. Svoje oduševljenje dijelila sam s najbližima i prijateljima, koji, naravno, nisu bili upoznati s detaljima mog posla. Kada sam jednom prilikom rekla da sam umorna od pripremanja za nastavu, svi su se počeli smijati na glas. I tada je krenula lavina komentara: “Radiš od 7 do 12 sati, stvarno je to teško!”, “Umorna si jer moraš piti kavu?”, “Držanje šalice je baš naporno!”

U tom trenutku, osjećala sam se kao da bih se najradije teleportirala u neki drugi svijet, gdje bih dobila barem jednu potvrdu da razumiju moj trud. Trebalo mi je puno vremena da prihvatim činjenicu da posao koji me toliko usrećuje u društvu često ima “loš glas”. Ali, to je bio tek početak mog puta.

Ponekad čak i roditelji sumnjaju

Kada sam obavijestila svoje roditelje da želim studirati pedagogiju i raditi kao učiteljica, bili su sretni. Sjećam se da je moj otac rekao:

“Znam ja, moja prijateljica je radila kao učiteljica… ništa nije radila, imala je tri mjeseca odmora svako ljeto i super joj je bilo.”

Nije mi bilo lako to čuti od svojih najbližih. Pa zar studiram da ne bih radila ništa? Meni to nikada nije bio cilj. Svugdje postoje ljudi koji vole svoj posao i rade ga s ljubavlju, i oni koji ga rade samo zbog plaće. Ti drugi često stvaraju stereotipe, jer su glasniji od onih prvih, koji nemaju vremena pričati o svom poslu jer su fokusirani na njega.

Razlikujmo stereotipe od stvarnosti

Nakon godinu dana rada s prvašićima, jednog sam dana došla kući i rekla suprugu (strojaru) da učiteljice zaslužuju beneficirani radni staž. On mi se nasmijao i rekao da nema razloga za to, jer to nije fizički zahtjevan posao i ne može se usporediti s radom na gradilištu. Slažem se, ali učiteljski posao nije samo mentalni rad. Ako ste učiteljica koja prepoznaje stanje svojih učenika jednim pogledom, koja želi ta nevina bića pripremiti za izazove u životu, onda vjerujem da učiteljski posao ima svoju težinu.

Sve dok nisam postala majka i trebala dodatno vrijeme za rad od kuće, nisam u potpunosti shvaćala koliko je posao učiteljice zahtjevan. Učiteljica se priprema kod kuće, odrađuje svoj radni dan u učionici, ponekad vodi djecu na izlete i snosi ogromnu odgovornost. Redoviti godišnji odmor traje 25 radnih dana, a radi se i preko ljeta, prije početka nove školske godine. Sljedeći put kada pomislite da učiteljice ništa ne rade, razmislite koliko vremena vaše dijete provodi s njima i zamislite da vi to isto vrijeme provedete učeći ga svemu što zna. Biste li i tada rekli da učiteljica ništa ne radi?

Znam da sam često čula komentare poput: “Svaka vam čast, učiteljice, jer ovo što vi radite, ja ne bih mogla!”

Naravno da ne biste, jer učiteljski posao je poziv, a za mene je to najčasnija titula. Učiteljice koje vole svoj posao rade dan i noć, ponosne na svoje učenike, jer u školama se gradi budućnost društva, a to je prava moć učiteljskog poziva!

Izvor naslovne fotografije: Pexels