Mamager intervju: Ženska soba se 22 godine specijalizirano bavi problematikom seksualnog nasilja

“Od pokretanja Centra do kraja 2023. godine pruženo je više od 16 752 različitih usluga za više od 3 003 osoba koje su preživjele seksualno nasilje i njima bliskim osobama.”

Ženska soba je feministička, neprofitna organizacija civilnog društva osnovana 2002. godine s ciljem prevencije i suzbijanja seksualnog nasilja, pružanja direktne podrške i pomoći osobama koje su preživjele seksualno nasilje te promocije i zaštite seksualnih prava. Seksualno nasilje, o kojem se govorilo u vrijeme rata i post-ratnog perioda, iako najčešće ne sa stvarnom brigom za žrtve, krajem 90-ih bilo je potpuno ispalo iz fokusa. I tako i ostalo. To je bio glavni razlog da koordinatorica Ženske sobe, dr. sc. Maja Mamula s dvije kolegice odluči osnovati organizaciju koja će se specijalizirano baviti samo tim područjem.

Ženska soba je i dalje jedina organizacija koja je specijalizirana za problematiku seksualnog nasilja: od direktnog rada s osobama koje su preživjele seksualno nasilje, preko edukacija, razvoja programa prevencije, istraživanja, kampanja, do izmjene zakonodavstva i razvoja javnih politika. Tijekom 22 godine rada, napravljene su značajne promjene na području seksualnog nasilja i zaštite osoba koje su ga preživjele u Hrvatskoj.

M: Koliko osoba radi u vašoj organizaciji i s kim sve surađujete kad su u pitanju osobe koje su preživjele seksualno nasilje? 

K: U Ženskoj sobi trenutno je zaposleno 10 osoba različitih struka – psihologinje, psihoterapeutkinje, pravnica, socijalna pedagoginja, sociologinja, stručna specijalistica javne uprave, ekonomistkinje. Osim zaposlenica, Ženska soba ima vanjske suradnice i suradnike od kojih su neki kontinuirano uz nas poput – supervizorice, ginekologinje, odvjetnika, dizajnerica, a dio se pridružuje kroz određene programske aktivnosti organizacije. Tako je u naš rad tijekom 2023. godine bilo uključeno 12 suradnica i suradnika, te 25 volontera i volonterki koji doprinose svakodnevnom radu. 

Kada su u pitanju osobe koje su preživjele seksualno nasilje, imamo uspostavljenu suradnju s brojnim institucijama: policija, zavodi za socijalnu skrb, pravosudna tijela, i ono što je od izrazite važnosti – s drugim organizacijama civilnoga društva, prvenstveno onima koji pružaju pomoć i podršku ženama žrtvama nasilja. 

Ženska soba je koordinatorica nacionalne Mreže podrške i suradnje za žrtve i svjedoke kaznenih djela koju čini 10 organizacija civilnoga društva koje pružaju pomoć i podršku žrtvama i svjedocima kaznenih djela na području 17 županija. Ovaj program je financiran od strane Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije. Kroz njegovu provedbu, kontinuirano se unaprjeđuje suradnja sa svim nadležnim tijelima i institucijama – kako na području direktnog rada, tako i na području razvoja javnih politika. 

Članice smo brojnih nacionalnih i europskih mreža, inicijativa, radnih skupina, povjerenstava, timova kroz čiji rad kontinuirano radimo na unapređenju zaštite osoba koje su preživjele seksualno nasilje. Također, surađujemo i s privatnim sektorom, posebice u provedbi aktivnosti koje za cilj imaju senzibiliziranje javnosti o seksualnom nasilju. 

M: Jeste li vi jedini specijalizirani Centar za žrtve seksualnog nasilja?

K: U okviru Ženske sobe djeluje jedini specijalizirani Centar za žrtve seksualnog nasilja u Hrvatskoj za punoljetne osobe koje su preživjele bilo koji oblik seksualnog nasilja u Republici Hrvatskoj, te za mlade od 15 do 18 godina. Od pokretanja Centra do kraja 2023. godine pruženo je više od 16 752 različitih usluga za više od 3 003 osoba koje su preživjele seksualno nasilje i njima bliskim osobama. Usluge pruža tim stručnjakinja specijaliziranih za temu seksualnog nasilja. Sve su usluge u potpunosti besplatne.

Dio organizacija civilnoga društva imaju specijalizirane servise za rad sa žrtvama nasilja u obitelji te pružaju podršku i žrtvama seksualnog nasilja, pogotovo kada je to sastavni oblik preživljenog nasilja u obitelji. No, prema preporukama Vijeća Europe zemljama članicama, kao i prema Konvenciji Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznatijoj kao Istanbulska konvencija koju je Hrvatska ratificirala, na 200 000 žena trebao bi biti jedan Centar za žrtve seksualnog nasilja koji pruža besplatnu, pravodobnu, na žrtvu orijentiranu pomoć i podršku.

Prema osnovnom evaluacijskom izvješću ‘Grevio’, zakonodavnim i drugim mjerama kojima se provode odredbe Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji za Hrvatsku, preporuka je da hrvatske vlasti uspostave referalne centre za žrtve seksualnog nasilja koji će pružati hitnu liječničku pomoć, potporu za doživljenu traumu, forenzičke preglede i hitnu, kratkoročnu i dugoročnu psihološku pomoć bez obveze prijave nasilja policiji i kvalificiranim stručnjacima/kinjama, a koji će biti osposobljeni za rad u slučaju rodno uvjetovanog nasilja nad ženama te koji će obavljati preglede uzimajući u obzir posebnu osjetljivost žrtvi, u skladu sa standardima utvrđenima Istanbulskom konvencijom.

M: Trauma seksualnog nasilja ostavlja ozbiljne kratkoročne i dugoročne posljedice na fizički, seksualni, psihološki, socijalni i radni identitet preživjele osobe? Je li oporavak moguć?

K: Tako je. Trauma seksualnog nasilja ostavlja ozbiljne kratkoročne i dugoročne posljedice na fizički, seksualni, psihološki, socijalni i radni identitet preživjele osobe. Intenzivni strah, stalno iščekivanje opasnosti, prisilne slike i sjećanja, depresivne smetnje, samo su neke od neposrednih posljedica preživljenog seksualnog nasilja. Fobične smetnje, poremećaji u sferi seksualnosti, psihosomatske smetnje, trajne promjene ličnosti zbog traumatizacije kao i narušena radna sposobnost preživjelih najizrazitije su dugoročne posljedice. One su često povezane sa organskim bolestima vezanim za dob preživjelih osoba.

Tabuiziranost i stigmatizacija, kao i neprorađenost traume seksualnog nasilja doprinose transgeneracijskom prijenosu trauma. “Jedan trenutak nasilja prouzročio je čitav život boli”, poruka je žene koja je preživjela seksualno nasilje. Žene i djevojke preživjele ulažu puno truda da održe svoje emocionalno stanje pod kontrolom i razvijaju vlastite načine ‘psihološkog preživljavanja’ i samopomoći, što im u nekim razdobljima pomaže da budu funkcionalne, ali osjećaju nedostatak kvalitete života. Ovo stanje razumijemo iz humanističke i feminističke perspektive – da svaka osoba u danom trenutku radi što najbolje zna i umije. Uz prihvaćanje i podršku iz okoline i uz stručnu pomoć rade na svom oporavku. 

Bitno je razumjeti da je oporavak moguć, da traje neko vrijeme i da nije slučajan proces. On ima svoje prepoznatljive faze kroz koje mogu prolaziti većina preživjelih i te faze se međusobno isprepliću. 

Odluka za radom na oporavku jedna je od onih koje najviše zastrašuju, ali i najviše osnažuju. Iz naziva knjige, priručnika samopomoći i procesa oporavka ‘Hrabro ka oporavku’, Laura Davis i Ellen Bass, koje primjenjujemo u psihoterapijskom radu, vidljivo je da je potrebna hrabrost da se preživjele odluče za rad na oporavku, suoče s nepoznatim  aspektima svojih iskustava, reakcija i osjećanja, traže i dobiju pomoć koja im je potrebna i nose se sa boli koja je prisutna. Zastrašujuće je oživjeti bolna sjećanja i osjećaje iz prošlosti i odustati od poznatih mehanizma nošenja sa stresom. Ključno pitanje nije boje li se, jer je normalno da se boje, nego jesu li naučile djelovati usprkos tome. 

Ključni elementi koji doprinose stvaranju i obnavljanju posvećenosti za rad na oporavku su spremnost, prihvaćanje promjene, prepoznavanje vlastite hrabrosti, usuditi se nadati i raditi na ispunjenju vlastitih ciljeva. Neke od faza u procesu oporavka su: “vjerovati da se to dogodilo”, “prekinuti šutnju”, “razumijevanje da to nije bila tvoja krivica”, “bol, tuga i žalovanje”, “ljutnja – kamen temeljac procesa oporavka” ,”duhovna podrška”, “razrješenje trauma” i “odluka da kreneš dalje”.

Ono što je najvažnije za život osobe koja je preživjela seksualno nasilje je vraćanje kontrole – kontrole u njen privatni život, nad njenom seksualnošću, svakodnevnim rutinama i pravdom koju želi postići.

M: U kampanji ‘Nisam rekla DA’ dotičete se koncepta pravog pristanka. Možete li nam objasniti što koncept pravog pristanka označava?

K: Pravna definicija silovanja u Hrvatskoj doživjela je značajne promjene s kaznenim izmjenama koje su stupile na snagu 2020. godine. Tada je ukinuto kazneno djelo spolnog odnošaja bez pristanka koje je bilo definirano kao spolni odnošaj ili sa spolnim odnošajem izjednačena spolna radnja, bez pristanka, ali bez upotrebe sile ili prijetnje. Navedenim izmjenama Kaznenog zakona, ukinuto je kazneno djelo spolnog odnošaja bez pristanka, ali je naše zakonodavstvo zadržalo razliku u počinjenju djela uz upotrebu sile ili prijetnje ili bez upotrebe, ali je sve svedeno pod članak 153. – kazneno djelo silovanje. 

Pristanak iz Kaznenog zakona postoji kada je osoba svojom voljom odlučila stupiti u spolni odnošaj ili s njime izjednačenu spolnu radnju i bila je sposobna donijeti i izraziti takvu odluku. Smatra se da takvog pristanka nema osobito ako je spolni odnošaj ili s njime izjednačena spolna radnja izvršena uz uporabu prijetnje, prijevare, zlouporabom položaja prema osobi koja se prema počinitelju nalazi u odnosu zavisnosti, iskorištavanjem stanja osobe zbog kojeg ona nije bila sposobna izraziti svoje odbijanje ili nad osobom kojoj je protupravno oduzeta sloboda.

Usprkos pozitivnim zakonodavnim promjenama i dalje se susrećemo s problemima u praksi na što je upozorio i evaluacijski GREVIO izvještaj za Hrvatsku koji potiče hrvatske vlasti da u potpunosti provedu novousvojene odredbe Kaznenog zakona koje obuhvaćaju kaznena djela silovanja i seksualnog nasilja te da osiguraju da ih tijela zadužena za provedbu zakona, tužiteljstvo i pravosuđe, učinkovito primjenjuju u praksi, uključujući i kada nema otpora žrtve (najčešća reakcija na seksualno nasilje je smrzavanje od straha) i ako okolnosti slučaja onemogućuju valjani pristanak. 

S navedenim problemima se i mi svakodnevno susrećemo u praksi, a najviše s problemom nevjerovanja žrtvama što utječe na prijavljivanje i procesuiranje tih kaznenih djela. U Republici Hrvatskoj vrijedi zakonska regulativa koja kaže da je dob za seksualni pristanak 15 godina što znači da osoba ispod 15 godina ne može dati pristanak na seksualne aktivnosti. Također, zakon ističe da ne postoji kazneno djelo ako razlika u dobi između osoba koje imaju spolni odnos ili spolnu radnju nije veća od 3 godine (to bi, primjerice, značilo da ako osobe u dobi 14 i 16 godina imaju spolni odnos onda to nije zakonski kažnjivo, ali ako se radi o osobama u dobi od 14 i 25 godina onda to jest kažnjivo). 

Ženska soba kroz svoje edukacijske, namijenjene institucijama, stručnoj i široj javnosti, i preventivne programe, SNEP – program prevencije seksualnog nasilja za srednjih škola i SNEP 2 – JUNIOR – za više razrede osnovnih škola, kontinuirano radi na edukaciji o pravom pristanku, čije su odrednice sljedeće: 

1. Dan slobodno: pristanak koji je dan bez pritiska, manipulacije, nagovaranja ili bez straha od posljedice, npr. može li osoba koja doživljava fizičko nasilje u odnosu reći ne bez straha od nasilja.
2. Svjestan: osobe koje su pod utjecajem alkohola, droga, u snu, nesvijesti ne mogu dati pristanak. 
3. Entuzijastičan: samo DA znači DA. Potrebno je od osobe dobiti jasno da, a ne gledati na koje načine je rekla ne. 
4. Fleksibilan: znači da se može povući u bilo kojem trenutku, osoba može reći ‘da’ pa se predomisliti.
5. Informiran: znači da osoba zna na što, odnosno na koju seksualnu aktivnost pristaje. Pristanak za jednu seksualnu aktivnost ne znači pristanak za sve druge.