Kolumna Stele Rade: Bježimo li sami od sebe?

Biti sam je sasvim u redu. Čak štoviše, morali bismo moći biti sami sa sobom. No, često ne možemo.  

Mislim da svi imamo tendenciju tražiti sreću u nekim vanjskim stvarima umjesto unutar sebe. U stvarima poput poslovnog uspjeha ili u vezi odnosno od partnera. Želimo da nešto upotpuni prazninu koju osjećamo. Osobno živim vrlo kaotičan život pun neprekidne akcije. Drugi dan, drugi grad – stalno upoznavanje novih ljudi, stalno neki novi izazovi.  

Živjeti život u kojem svaki dan od tebe očekuju da se ponašaš na određeni način, da pratiš trendove i budeš onakav kakvim te ljudi uglavnom doživljavaju – nije lako. E sad, da nas ne bi optužili da puno kukamo, a živimo tako dobre živote, moramo biti jake žene i jaki muškarci, barem na van. Upravo iz tog razloga, mislim da smo izgubili sami sebe. Živimo živote za druge, a cijelo vrijeme nam nešto nedostaje. 

Nedostaje li nam mir?

To je baš zeznuto pitanje. Ja bih rekla i da i ne. Stvoreni smo za akcije i izazove, za rješavanje problema. Idemo do nekog cilja, ali nije cilj ono što nas usrećuje, nego upravo taj proces njegovog postizanja. U tom procesu uglavnom nema mira, stalno smo pod pritiskom i često nema stajanja. U tom smislu, nekad nam mir definitivno nedostaje i trebamo vrijeme za sebe. 

S druge strane, kad se to i dogodi, kad ostanemo sami sa sobom nakon silne buke – ne znamo što bismo. Zaboravili smo biti sami sa svojim bićem i mislima. Prestrašimo se jer smo navikli na onu buku. I onda joj  se vratimo i ponovo se u njoj izgubimo. I tako u krug, puštamo da nas jedu tuđa mišljenja, da nam se svakodnevno nameću neka pravila, da nam drugi određuju kako se osjećamo. 

Sve se to događa jer gubimo svijest o samome sebi. Mi ne stignemo osvijestiti što je to što nas istinski čini sretnima, tu smo samo da obavljamo neke zadatke. 

U čemu je problem?

To je malo kompleksnije pitanje koje zahtijeva psihološke analize za svakoga ponaosob, ali ajmo sad površinski i općenito. 

Jel moguće da smo zaboravili na svoje potrebe, na ono što nam istinski kao duši treba da bismo bili sretni?  

Lako moguće. Smatram da je glavni problem to što ne uživamo u procesima, nego nam je fokus na cilju. Stalno gledamo negdje unaprijed, a ne doživljavamo ovo gdje se trenutno nalazimo. Poremećaji koncentracije i fokusa su danas baš veliki problem, ali na pola smo puta ako ih barem osvijestimo. 

Možemo li si pomoći?

Za početak, možemo probati. Ajde da svaki dan jednom kratko zastanemo, pitamo sami sebe kako smo i budemo iskreni. Ako nismo dobro, da stvarno razmislimo zašto nismo dobro i što to radimo protiv volje svog bića. Sve ovo zvuči klišej, ali tu jednostavnu stvar ne radi skoro nitko od nas. Zato smo izgubljeni. Izgubljeni smo jer  smo zaboravili razgovarati sami sa sobom. Umjesto toga živimo brzo i proračunato, misleći samo na cilj. Kad i dođemo do cilja, još uvijek nismo ispunjeni i nešto nam nedostaje.  

Koje je rješenje?

Sve sam rekla, a nisam rekla ništa. Koje je rješenje? Nisam psiholog i ne uzimam si za pravo pričati što trebaš raditi, ali ovaj tekst je potencijalni alat za osvještavanje jednog velikog problema današnjice. Osvijestiti neki problem je već pola puta do njegovog rješenja. 

Ako ste pronašli sebe u ovome, odlično. Pišem zato što i sama vodim iste te borbe, a rješenje je za svakog od nas drugačije. Želim podsjetiti na brigu o mozgu kao i o svim drugim organima. Sasvim je u redu potražiti pomoć psihologa ako smatrate da sami ne dolazite do rješenja.

Nekad je dovoljno da vas neka treća, neutralna osoba samo sasluša. Ajde da nam odlazak psihologu postane normalan i prihvaćen kao što je to u zemljama diljem svijeta. Neka bude preventivno, ne moramo ni imati konkretan problem.

Da skratim i rezimiram cijelu priču, budimo iskreni prema sebi i ne zaboravimo se voljeti. Voljeti i stavljati svoje potrebe ispred  svega. Ne živjeti život kakav drugi očekuju da živimo, već pronaći neki balans i mir u svemu što radimo. Ako primijetimo da postoji dublji problem kojemu ne znamo uzrok, ne osjećajmo se loše potražiti stručnu pomoć.

Izvor naslovne fotografije: Stela Rade // Privatna arhiva