Kolumna Petre Petrušić: Život kao teren za natjecanje, a pobjednik ipak nije – nitko

Kad sve svedemo na jedan nazivnik, on se danas naziva natjecanje i to ono životno. Tko će bolje, više, jače, ali rijetko tko pita pod koju cijenu i do kada.

Ne mogu se ne zapitati kud sve vodi i zašto je uopće tako. Svakim pogledom na društvene mreže dobivam sve jači dojam da se davno izgubila prava svrha istih, a upravo te iste mreže postale su teren za natjecanje. Umjesto u sportskim aktivnostima, natječemo se u onim životnim.

Želimo graditi život kroz prizmu života kako on izgleda kod drugih, potpuno nesvjesni da od tih istih drugih vidimo samo fragmente koji su nam dali i minorno male isječke onoga što se naziva – dan ili svakodnevica.

Vidim u cijeloj toj nekoj novoj trendovskoj varijabli toliko problematike. Problematike koja ozbiljno može utjecati na naš život i pokazati nam velike crnine istog, a da nismo svjesni zašto nam se događa i što je točno pošlo po krivu.

Zamke društvenih mreža i prividnih života drugih ljudi

Otvaramo oči i posežemo za telefonima koji nam prikazuju idealan doručak, idealnu obitelj, čist i skladan dom sa usklađenom djecom koja od rane zore pjevaju filharmonije dok istovremeno jedu organski avokado i piju isključivo čaj bez šećera. Nije ovo prozivka nikome jer i sama zapadnem u istu zamku. Zamku koja nas vodi dalje kroz dan dajući nam da vidimo i te idealne poslove, idealne projekte, idealne prijatelje, idealne partnere, idealne odnose i idealne rutine.

Sve je idealno, osim što baš ništa nije idealno.

Kad postane neidealno naš mozak kreće u žrvanj kritike, prozivke i najgorih mogućih epiteta kojima častimo same sebe onako kako ne bi ni najgoreg neprijatelja. Izgovaramo si rečenice koje nas dodatno guraju u ponor, a dno istog se ne vidi.

Ovisno o tome kako smo same sa sobom taj dan tako će isto i utjecati na nas pa baš kao za peh na dane kad smo lošije utjecaj je jači da nas uvjeri kako mi ipak ne vrijedimo ništa. Sve što radimo je najbolje da zaboravimo i prestanemo se uopće truditi jer tamo postoji netko tko to radi bolje ili brže.

Kad je život postao natjecanje i to ono internetsko?

Zašto je tome tako i zašto to radimo same sebi dok istovremeno ističemo da smo svjesne zamke ?

Jedini odgovor do kojeg dolazim nakon mjeseci promatranja situacije koja se zahuktava na društvenim mrežama je taj da većina nas i dalje tapka kroz vlastiti život nesvjesni sebe. Želimo upoznati razne kulutre jer mislimo da nam je potrebno, ali na spomen suštinskog upoznavanja sebe prevrnemo očima brže od mog šestogodisnjaka kad kažem da je vrijeme za spavanje.

Pretvaramo se da držimo sve pod kontrolom jer smo u suprotnom slabe i zanemarive kao jedinke svijeta. Guramo tisuće projekata na svojim leđima jer ipak možemo same dok istovremeno vičemo da ipak ne želimo same. Krivimo druge oko sebe, a granice ne postavljamo nikome ni za što. Upiremo prstom u krnje društvo koje stvaramo same.

Iako teren postoji, ne morate se i natjecati

Svaka od nas barem jednom je zafrktala na onu tamo koja koristi šesnaest filtera, a onda nas je poklopio PMS pa smo i same na sebe zalijepile iste. Svaka od nas je racionalno svjesna da nijedna prosječna obitelj nema svaki dan ručak sa pet slijedova, ali onda se i dalje krivimo jer ne možemo (ili ne želimo ) dostići takav normativ. Svaka od nas barem jednom je vlastito dijete usporedila s drugim, zatim se osjećaju krivom primarno jer uspoređujemo, a sekundarno jer da smo radile s njima više, oni bi danas bolje.

No, što kad bi uistinu otpustile te terete i odvažno rekla da smo svjesne da teren postoji, ali da mi natjecanje ne želimo. Što kad bi imale snagu voljeti sebe jednako i kad smo dobro i kad smo loše. Što kad bi otvoreno pričale o periodu kad smo loše i kako smo ponovno postale dobro. Što kad bi vlastitu djecu izuzele iz računice kad nabrajamo vlastiti uspjeh, jer uistinu naša djeca nisu naši projekti. Što kad bi umjesto savršenstvu, težile miru. Što kad bi umjesto uspjehu, težile skladu. Što kad bi umjesto natjecanja uključile u metriku jasnoću da svaka od nas živi drugačije, diše drugačije, a u konačnici i želi drugačije.

Što kad bi čak pomalo i skeptično prišli sadržaju koji konzumiramo pa shvatila da i to savršenstvo koje gledamo je kreirala također osoba koja je svjesna natjecanja, a evidentno želi (ili ne zna da ne želi) biti dio istog, a put do toga je seciranje savršenih fragmenata.

Natječemo se, ali koji nam je cilj ?

Kako znamo kad je kraj tom natjecanju i tko je pobjednik? Koji se to parametri ocjenjuju i tko je taj sudac koji je dobio tu čast?

Ni mi same to ne znamo. Ni mi same ne znamo zašto smo dio. Ni mi same nismo svjesne često da smo dio.

Do trena dok ne postane toliko crno, duboko i bljak da shvatimo da nijedna prizma virtualnog svijeta ne znači da smo dobro u onom realnom. Molim te, nemoj čekati tren u kojem je sve crno, jer bila sam tamo i tebi ne želim da tek tada osjetiš vlastiti alarm.

Želim ti da znaš da natjecanje neće prestati jer sam ja o njemu pisala, ali možda tebi može poslužiti kao alatka da uistinu staneš. Staneš. Odmakneš se. Sagledaš. Prokopaš. Po svim onim vlastitim ranama koje su razlog zašto te ponovno vraćaju u žrvanj natjecanja iako i sama znaš da pobjednika nema, a nagrada ne dolazi nikada. Kao ni priznanje jer uvijek postoji netko tko to može više, brže i jače nego li si ti. Na koncu dana, jedino što se uistinu broji je količina mira u svakodnevici kad svijet u nju ne gleda. Onog unutarnjeg mira koji ti jasno govori da zna da većina toga nije u normativi savršenog ni blizu istog, a prihvaća da je tako i da baš tako i treba biti.

Znam, možda te i prozvalo pa se osjećaš ljutom, ali ne brini i moj PMS će uskoro doći pa ću i sama možda krenuti u još jednu rundu usporedbe s osobama za koje mislim da žive ono što i sama želi, ipak duboko u sebi svjesna da nemam pojma ni tko su ti ljudi ni kako žive. Znam samo tih doslovno deset sekundi koje su mi dali.

Izvor naslovne fotografije: Petra Petrušić // Privatna arhiva