Kolumna Jelene Sremić Lulić: “Ne zaboravite da su godine broj na papiru, a mišići ne rade diskriminaciju”

Oduvijek, već kao mala curica, sam imala osjećaj da imam ekstra jaku snagu iznutra u sebi. Nisam si to znala objasniti, niti sam znala kaj da ja radim s njom, tim viškom u meni. Poslije sam saznala za što mi treba i zbog čega.  

Život je kao puzzle, trebao mi je za mog ljubljenog sina koji je trebao jaku mamu jer ga napadaju smrtne bolesti u životu. Od leukemije do transplantacije, zato sam ja tu i zato je to u meni. Tako sam saznala za što mi treba taj “višak” u meni, za njega i za pomoć drugima kroz moj posao trenera. 

Proživjela sam nekoliko života 

Moj život počinje više puta. Kao da imam više života u ovom jednom životu, a ovaj sadašnji i najjači od svih do sada pretvorio se u blockbuster film kojeg ljudski mozak ne može izmisliti nego samo životni, svemirski, božji… Kako god, ali ljudski nije. To sve kreće od kada sam uvela strast prema vježbanju i bodybuildingu u život, avantura mog života i inspiracija mnogima. Holivudske drame su postale limunade za moju dramu po istinitom događaju. Stekla sam status gym legende i oficijalni status životnog heroja s mojom fotografijom u udžbeniku 4.razreda osnovne škole, obavezna literatura, dokumentarni film Jelena, ima li što jače, ludnica. 

Kako to u životu biva, bilo je i meni. Nikada, ali nikada, ni pod ludim halucinogenim gljivama (malo sam i njih probala u jednom od života), ni u najluđim snovima ne bi pomislila da ću biti u sportu. Bila sam sportski tip, ali me nije zanimao osim kad sam na tv-u gledala sprintera Carla Lewisa, Tysona i Matu Parlova ili šah koji sam voljela te loviti i mlatiti dečke ako i to spada u sportsku aktivnost. Naravno da je istina da ono od čega bježiš u životu te stigne, tako je i mene sport stigao u mojoj 39 godini (smijeh). Još sam mlada, svijet sporta preda mnom ali samo u mojoj glavi jer drugi nažalost tako ne misle. Ali promijeniti ćemo mi to. Ono što te treba stići te stigne i ne mozes pobjeći i svaki puta dolazi u težim oblicima dok ne prepoznaš, prihvatiš namjerno ili slučajno kao ja.  

Što je teži oblik u kojem dolazi (npr. meni sport sa 39, a ne s 9), to su pobjeda i trijumf još i slađi. Bila sam najbrža trkačica, sprinterica u osnovnjaku. Nijedan dečko nije bio brži, a i najbrže bi se popela uz špagu na moje zadovoljstvo i njihovu tugu. U srednjoj sam slučajno trčala da dobijem dvojku i prođem razrede. Kakav tjelesni, ljepše mi je bilo u gradu s umjetnicima ispred Blata, Zvečke, Kaveza, a još sam bila i model, muza, inspiracija raznim umjetnicima.

I tako bi trčala svake godine bez treninga, bosa (nema šanse da starce tražim tenisice, bolje da si kupim fini Marlboro) i osvojila par zlatnih medalja i 7 mjesto u Hrvatskoj. Treći put sudbina kuca na moja vrata i to u 39-oj godini, evo meni opet sport. Krenula sam u gym jer su me boljela leđa, a htjela sam i dalje ostati zgodna i sexy, bila bi prava šteta da to propadne.  

Toni je tada imao 11 godina i već smo prošli sito i rešeto; leukemija, tetraplegija, G.B.sindrom, polineuropatija, paraplegija (oporavio se gornji dio tijela donekle) i krenula sam, malo sama, malo s djetetom. 

Razbijanje predrasuda u muškom svijetu 

U gymu dominiraju muškarci, tradicionalno muški prostor i mišići. Posao trenera bodybuildinga, fitnessa, snage je isto rezerviran za muškarce te se to podrazumijeva. Doks u žene obično grupne trenerice, pilates, aerobik… Polako se to mijenja sada, ali jako polako. Ne daj Bože ženu s velikim mišićima, koja diže velike kilaže, odmah komentiraju umanjujući rad i disciplinu. Teretana je puna stereotipa, puno muškaraca s velikim ambicijama, a s niskim mogućnostima (ispričavam se muškarcima na ovome, ima divnih i ima iznimaka). 

Moji dolasci ispočetka, a i poslije s djetetom u kolicima, izazivali su šok i nevjericu. Nelagodu nekima, ali i punu podršku i simpatije, miješane osjećaje kod ljudi. Na početku je taj moj trening, viđen očima sina Tonija, bio zabava za njegovu mamicu dok nije krenula prava stvar – moji mišići i to wow nabrijani, vide se, respektabilni. Prvi šok je bio kad je vidio da njegova stara mama (39 je njima staro) ima mišiće kao mlada sportašica, pa čak i veće i bolje od nekih dečki. Šok bi trajao i dalje dok je svojim prijateljima objašnjavao kako izgledam i što radim, a čeljust mu je pala kad sam sa 42 godine otišla na natjecanje i bila prva. Neprocjenjivo zadovoljstvo sjećajući se njegovog lica.  

Od toga momenta postala sam njegov heroj, super mama i najbolji trener na svijetu. Inspirirala ga za sport bez granica, da sve može i on to od tada može. Plivanje, stolni tenis, atletika, košarka, samoobrana, skijanje… Naravno šah od pete godine jer po mami muškarac ne valja ako ne zna igrati šah. On je tada inspiriran svojom mamom super herojem, slao poruke preko, mislim Facebooka, našim poznatim bilderima da je njegova mama jača od njih. Nažalost nitko mu nije odgovorio, bez humora su.  

Moj bodybuilding je postao najbolji mogući primjer za moje dijete da vidi da disciplina, posvećenost, strast i rad su važni i koliko dobijemo time u životu, a najviše mentalno. Vidi kako sve granice nestaju, nema ih, možeš sve. A ja? Što sam teže treninge imala (baš takve i obožavam sva sreća), lakše sam prevladala životne situacije i događaje.  

Respekt koji sam debelo zaradila 

Teretana mi je postala drugi dom, sveto mjesto, oltar gdje se molim svaki dan. Nema savršenosti među nama ljudima, tako i taj moj dom nije jer je u njemu i dalje premalo žena. Čini ga 90% muskaraca i to jako mladih, ovi stariji su doma valjda i gledaju tv sapunice. Moj posao trenera koji obožavam i raditi ću ga cijeli život je usko vezan uz rušenje stereotipa vezanih uz fitness industriju što zbog mojeg godišta, pa još i žensko, pa još i prestručna, pa se i stalno obrazuje pa trenira, natječe se i još je i mama. Mama, baba, a izdominira cijeli gym.  

I tako sam u tom svijetu testosterona gdje za estrogen nema mjesta, svoje poštovanje od kolega i respekt debelo zaradila i održala. Ironija je da u Hrvatskoj, u ovom poslu, najveća su ostvarenja napravile žene. Imamo natjecateljicu na najvećem bodybuilding natjecanju u svijetu, Olimpiji, a nijedan Hrvat ni šire nije se kvalificirao. Pobjednice u weightliftingu, boksu ali u medijima su i dalje dominantni muški kolege samo jer je teško prihvatiti da i žene pripadaju tom svijetu. Najpoznatiji trener ozbiljnih bodybuildera u Nizozemskoj je gospođa od 75 godina, koja mislim da kod nas bi kopala po kontejnerima. Mene sve to inspirira da ja budem bolja, postavljam si ciljeve i utirem put drugim pametnim ženskim glavama.  

Nikad nije kasno za promjene 

Najbolju formu života sam imala sada u 55-oj godini, samu sebe sam iznenadila, a najviše druge, moju okolinu. Ako i jednu od vas moje mamagerice potaknem na trening ja sam uspjela, sretna sam. Za trening godine i spol su potpuno nevažni isto kao i za moj posao trenera. Sada su mi godine veliki plus za posao jer imam veliko životno iskustvo. Time je moja komunikacija s klijentima na drugom, višem nivou, moj stav prema poslu je profesionalniji, dominantna sam gdje trebam biti.  

Veliku stvar sam još primjetila, a to je da imam kao neko šesto čulo, sposobnost da osjetim i razumijem druge, najviše u prepoznavanju bolesti i teških stanja, što mi je najvjerovatnije od boravaka po bolnicama. Tako postajem Master trener plus edukacije i znanja u koje neprestano ulažem da budem bolja. Od završene 3 godine na kineziološkom, quantum metode u Berlinu i Hamburgu, Izrael, svašta nešto drugo, nemam sad mjesta da sve napišem. 

Moja transformacija od glamurozne umjetnice, vlasnice galerije i filozofkinje, prvog laika koji je upisao teologiju do bodybuilding senzacije od 42 godine. To nije bila samo fizička metamorfoza i avantura nego i dokaz za mog sina i sebe da se sve može, da prekasno ne postoji i da je energija koju imas beskonačna i da ne nestaje. Puniš se radom, disciplinom i strašću. Ovom izazovu odgajajući dijete sa zdravstvenim problemima pomogao mi je trening i bodybuilding. Razvio je moju snagu još više i jače da budem stijena i veselje sinu poštivajući život i sve ljude. 

Sada i zato zovem vas ženice moje drage, moji mamageri, da ojačate svoje tijelo, možda dodate tu i tamo koji mišić ako vam se sviđa i da budete uporne i fokusirane, doći će rezultati prije nego što mislite. Vrijeme je uvijek na vašoj strani i ako malo oduzmete od gustog rasporeda, pola sata spavanja manje, pola sata od kave – to je već 1 sat i možete pola sata efikasno trenirati. Biti ćete inspiracija djeci, sebi i drugima, a to će vas tjerati dalje kao i mene. Gym vas čeka, tijelo vas čeka, duša vas čeka i ja vas čekam, dođite i krenite.  

Ne zaboravite da su godine broj na papiru, a mišići ne rade diskriminaciju. 

Voli vas Jelena, mamager s mišićima  

Izvor naslovne fotografije: Mamager