Kako s djecom razgovarati o najosjetljivijim temama otkriva nam psihologinja Hana Hrpka

Prema istraživanju UNICEF-a 12 posto djece u Hrvatskoj ima teškoća s mentalnim zdravljem, dok istraživanje Poliklinike za zaštitu djece i mladih govori da čak do 19 posto djece pokazuje neke znakove depresije.

Svi smo svjesni da su današnja djeca drugačija i da ih puno više nego u vremenima ranije ima nekakve probleme vezane uz mentalno zdravlje i nasilje koje doživljavaju. Djeca danas uz sve digitalne izazove se teže suočavaju s isključivanjem iz ekipe, shvaćanjem vrijednosti novca, jer se puno toga plaća virtualno, pa ona niti nemaju osjećaj vrijednosti i slično.

Mnogo djece živi u jednoroditeljskim obiteljima, a mnoga od njih zbog određenih teškoća u razvoju kasnije kreću u osnovnoškolsko obrazovanje. Upravo Hrabri telefon je nevladina organizacija koja djeluje od 1997. godine i bavi se zaštitom dječjih prava, prevencijom zlostavljanja djece te pomoći s mentalnim zdravljem djece i mladih. To su jedna od najčešćih pitanja djece i mladih, a najčešća pitanja koja muče roditelje danas, pročitajte u intervjuu s Hanom.

Na koji način razgovarati s djetetom kada ga vršnjaci isključe iz “ekipe” i ne žele se družiti?

Isključivanje iz društva je jedan od oblika nasilja među djecom i nešto je češći među djevojčicama/djevojkama. U takvim situacijama dijete se osjeća odbačeno, poniženo, tužno, neprihvaćeno i slabo. Prije svega, kao i u bilo kojim drugim situacijama, važno je naći mirno mjesto za razgovor i porazgovarati s djetetom o tome što se točno događa, koliko već dugo to traje, u kojem okruženju se događa (jel dijete odbačeno od vršnjaka iz razreda, škole, vanškolske aktivnosti ili iz kvarta) i jel ono samo možda već nešto pokušalo, nekome reklo što se događa. Jako je važno istražiti kako se dijete osjeća i dati mu pravo na baš te osjećaje, a ne ih omalovažavati ili pokušati učiniti da nestanu.

Mnogi roditelji iz najbolje namjere, jer im je teško izdržati neugodne emocije djeteta, pokušavaju ga razvedriti, no to neće dovesti do toga da se dijete bolje osjeća. Razgovor o tome što se događa među vršnjacima, koliko su djetetu važni ti prijatelji, radi li se baš o prijateljskim vezama ili čisto djeci koje se nalaze u istoj školi, te tko je sve bio uključen, što je prethodilo tomu, može pomoći u razumijevanju situacije. Ukoliko se radi o djeci iz istog kolektiva bilo bi najbolje prepustiti rješavanje vrtiću ili školi, a ne samostalno kontaktirati roditelje kako ne bi došlo do eskalacije sukoba. No, to ne znači, ne činiti ništa;  važno je inzistirati na brzom rješavanju i uključenju stručne službe te surađivati s njima.

Na koji način pomoći visoko osjetljivom djetetu kada ga okolina uvrijedi, etiketira?

Djeca koja su visoko osjetljiva uvijek će intenzivnije doživljavati zbivanja oko sebe, pa će tako i nasilje među djecom, čak i blaže oblike, doživjeti snažno i moguće imati određene posljedice popust sniženog samopouzdanja, tuge, bezvoljnosti, izbjegavanja mjesta gdje se ta djeca okupljaju kao i same djece. Važno je s djetetom razgovarati o mogućim razlozima zašto se druga djeca tako ponašaju, što to njima znači i s djetetom intenzivnije raditi na samopouzdanju i samopoštovanju kao i socijalnim vještinama kako bi se naučilo obraniti u tim situacijama. Bitno je da dijete samo stekne vještine kako se nositi i postaviti u tim situacijama, a ne preuzeti ulogu zaštitnika i spasitelja jer osim što na taj način dijete neće naučiti dugoročno kako se nositi s raznim socijalnim situacijama, steći će dojam da roditelji nemaju povjerenja u njega da sam to razriješi.

Nedavno ste na društvenim mrežama pokrenuli zanimljivu temu: Kako djeci predškolske dobi objasniti vrijednost novca i potrošnju? 

Djeca već u predškolsko doba donekle razumiju što je novac, a usađivanjem pravilnih vrijednosti možemo im pomoći da lakše uđu u svijet samostalnog korištenja novca. Već u prvom osnovne djeca će učiti o novčanicama i vrijednosti novca. Učiti će zbrajati i oduzimati, a problemski zadaci iz matematike uključivati će osnove trgovanja – plaćanja te uzvraćanja novca. No, mnoga djeca to već nauče i ranije.

Kao što znamo djeca uče od roditelja po modelu, i već od najranijih dana uče i o ponašanju prema novcu – odgovornosti, štednji, potrošnji. Nauče koliko se “lako” ili “teško” dolazi do novca, ovisno o situaciji u njihovoj obitelji. No, upravo radi toga, što će djeca opaziti i stvoriti svoj neki dojam o novcu i njegovu vrijednost i važnost, važno je s djecom o novcu razgovarati. Ponekad npr. obitelj ima mnogo novaca, ali ne žele da dijete stekne dojam da “novci padaju s neba”.  Stoga je dobro razviti koncept štednje. Danas u bankama imamo zgodne mogućnosti, no za djecu, koja još uvijek imaju konkretno shvaćanje, najbolji je onaj koji vide očima (a ne na kartici u banci). Stoga su nekako ipak najbolje kasice/staklenke i sl. Kasnije će, u osnovnoj školi, dobro doći i džeparac kao nešto što je samo njihovo i samostalno raspolažu s time. No i ranije djeca često dobivaju novce od rodbine za rođendane pa se i to može iskoristiti za poduku. Neka će djeca htjeti sve odmah potrošiti na jednu skuplju stvar, a neka će htjeti kupiti hrpu žvaka, sličica i slično. To je sasvim u redu.

Roditelji mogu naravno ograničiti utoliko da dijete ne smije, iako su njegovi novci, kupiti nešto što inače roditelj ne bi dozvolio, npr. neku hranu ili piće koje su nezdravi ili igru/igračku neprimjerenu dobi. U sve ostalo roditelj ne bi smio intervenirati. Ako dijete sve potroši “na gluposti” tako će najbolje naučiti za ubuduće. Također, djecu je dobro podučiti kako se zarađuje plaća, čemu ona služi, na što sve trebamo voditi računa, što sve u jednom mjesecu treba poplaćati. Nažalost škola nas o tome ne uči i to je jedan od najvećih propusta našeg kurikuluma. Djeca izlaze iz osnovnih i srednjih škola, a da ne znaju što su režije i koja je razlika bruto 1, bruto 2 te neto plaće. Mnogi se i zaposle, potpišu ugovor o radu gdje je to navedeno, a da ne razumiju što potpisuju.

Na koji način djeci približiti različitosti u vidu jednoroditeljskih obitelji, djece samohranih roditelja ili djece razvedenih roditelja, kako bi što jasnije razumjeli kako postoje različite obitelji i one gdje nema mame ili tate, ili one gdje roditelji žive s drugim partnerima i slično?

Danas je doista velika raznolikost obitelji, svakako drugačije nego kada su današnji roditelji odrastali. Nekima je teško nositi se i prihvatiti sve te promjene, no one se radi toga neće zaustaviti događati. U vrtićima i školama djeca će biti upoznata s brojnim “vrstama” obitelji. Ja bih osobno rekla da je to predivno i da je upravo to bogatstvo, da upoznajemo i prihvaćamo različitosti među nama.

Savjetujem da razgovaraju otvoreno i s prihvaćanjem s djecom o raznolikosti obitelji. S djecom mogu razgovarati o tome kakvi su prijatelji, koje aktivnosti rade, a ne u kakvim obiteljima žive, jer i ako žive u različitim okruženjima imaju jednake interese, potrebe, hobije te se na taj način djeca usmjeravaju na ono što ih povezuje, a ne razlikuje. Ako ne znaju kako započeti razgovor, mogu se poslužiti i raznim slikovnicama koje su danas dostupne.

Kada treba zvati Hrabri telefon?

Upravo Hrabri telefon najprepoznatljiviji je po savjetodavnim linijama, pa tako djeluju Hrabri telefon za djecu s brojem 116 111 i Hrabri telefon za mame i tate s brojem 0800 0800, a djeca, mladi i roditelji mogu nam se obratiti i putem emaila [email protected] ili chata na web stranici hrabritelefon.hr .

Osim savjetodavnih linija, Hrabri telefon nudi i savjetovanja “uživo”, preventivne socijalizacije radionice za djecu, radionice pomoći pri učenju, logopedske vježbe te drži predavanja za stručnjake i roditelje u školama, vrtićima te u tvrtkama kao oblik društveno odgovornog poslovanja.

Izvor naslovne fotografije: Pexels