Jutarnja rutina – ne dižem se u pet jer sam pobornica hustle kulture

Iako volim čitati nisam nikad pročitala knjigu Budni u pet, ne zato što mislim da knjiga nije dobra, nego zato što nikad nisam bila ranoranioc i odmah sam zaključila da tamo nema ništa što bi me ikada diglo iz kreveta prije budilice koja je namještena u zadnji čas da, hajdemo reći, stignem obaviti što treba.

Jedino kad sam se budila prije nego je bilo potrebno, a tad sam ipak čvrsto vjerovala da je potrebno, je bilo u srednjoškolskim danima kad sam jutrima, usprkos maminim zabranama, prala kosu prije polaska u školu. Znam da ima vas koje se prepoznajete! Tad je moja jutarnja rutina bila potpuno drugačija i normalno je da se ona mijenja kroz godine i periode života.

Zašto spominjem hustle kulturu uz buđenje u pet, posebno kad se radi o ženama i jutarnjoj rutini?

Žena od same sebe često ima nerealna očekivanja, posebice kad postane mama i jednostavno često želi stići i želi raditi sve kao što je radila prije nego je postala mama. Štoviše, mogu ići toliko daleko da kažem da i drugi to očekuju od nje. Javljaju mi se opterećene mame koje se žele probuditi prije svoje djece da bi krenule kuhati, stavile prati veš, napravile svima doručak, možda i počistile… Odnosno kako bi krenule obavljati zadatke koje su si postavile kao (gotovo) svakodnevnu obavezu, nešto što one rade pa je bolje da to obave u miru dok djeca spavaju.

Što se onda dogodi?

Sat do dva užurbano rade, ne znaju gdje su niti tko su, nadaju se da se djeca neće probuditi prije vremena i onda kad se ta djeca probude one budu mrtve umorne. Ne odmorne i spremne za jutro s djecom, nego umorne jer su radile, obavljale što je više moguće poslova u što manje vremena, ali i dalje ima toga što treba napraviti ili kod kuće ili takve odlaze raditi.

Često im nije jasno što se događa dok se krajnje ne iscrpe i shvate da su se izgubile. Zapravo su u silnim zadacima i “haslanju” izgubile sebe, svoje stvaralaštvo, svoje male rutine (jutarnje ili neke druge), svoje načine punjenja baterija.

Kako je izgledao moj prvi postpartum i jutarnja rutina?

Vrlo rano u postpartumu sam ODUSTALA od ideje neke jutarnje rutine koja će biti ista iz dana u dan, da ću ja pripremati doručak dok beba spava ili obavljati neki kućanski posao. Zašto? Jer me ne ispunjava, jer to radim jer se treba obaviti ako želim (a želim) čisto i skuhano. No, ne u jedino vrijeme kad mogu biti sama sa sobom, sa svojim mislima, sa svojim tijelom, sa svojom nutrinom i slušati što mi govori. Kad mogu raditi ŠTO ŽELIM. Odlučila sam to raditi dok je BEBA BUDNA.

Za mene ne vrijedi ona “spavaj kad beba spava”, ali vrijedi “odmaraj i puni svoje baterije na svoj način kad beba spava” što je zapravo u prenesenom značenju isto. U postpartumu mi je bilo baš teško, Livia nipošto nije bila beba koju ostaviš da se igra na podu i ona je zadovoljna, nikako, nezadovoljna je bila ako nisam bila pored nje, tijekom dnevnih spavanja je bila na meni, a ja umjesto da sam žalila samu sebe, kreirala sam ono što je djelotvornije za mene.

Sada, radim isto. Biram drugačije slušajući sebe iz nekih drugih očekivanja, iz nekih drugih uvjerenja. Oslobođena moranja i tuđih mišljenja kreiram svoje rutine i ono što znači meni, a ne drugima.

Ponekad, neki moji poznanici propituju moje razloge ranog buđenja (“bez potrebe”) jer im se to uopće ne uklapa u sliku koju su stvorili o meni, a bome se ne uklapa niti u sliku koju sam ja imala o sebi. (Dobra vijest! Sliku o sebi možemo mijenjati novim iskustvima koja polaze od ideje novog uvjerenja.)

Najčešće me zabrinuto pitaju patim li od trudničke nesanice ili budi li me beba pa mi ne da spavati. Ne, ja zaista ne patim od nesanice, ne budi me beba u trbuhu, ne budi me moja uskoro-trogodišnjakinja. 

Budi me moj organizam, budi me moja lakoća, budi me moja želja za stvaranjem, za prenošenjem poruka u svijet, budi me iskrena dječja znatiželja dok puštam da mi kroz glavu prolaze različite misli nakon buđenja – to je jutarnja rutina kakvu želim sada. 

I ne, to nisu misli o milijun zadataka i osjećaja kašnjenja.

To su misli koje vrludaju zakutcima mozga, neistraženim područjima, misli začetnice ideja što želim danas reći svojim ženama, što danas želim napraviti u svom danu (ne što moram). Takvo lagano buđenje kroz slušanje sebe, zapravo ne prisiljavanje sebe na spavanje do sedam jer se prije toga ne moram probuditi. Pokušala sam i završilo je nemirnom vrtnjom po krevetu koja nema smisla i tu se rodila ideja “što ako moja jutra mogu izgledati drugačije…”.

Zašto se moja jutarnja rutina razlikuju od onog hustle-a?

Jer nema moranja. Budim se kad se probudim, najčešće organizam traži vodu, a onda se mozak razbudi iako idem s namjerom vraćanja u krevet. 

Slušanje vlastitog organizma je ključno kod potrage idealnog vremena buđenja u pojedinom periodu života i kreiranja vlastite jutarnje rutine.

A što sam ovo jutro radila oko pet? Snimila sam pjev ptica u svježe travanjsko blagdansko jutro i napisala ovu poruku za svaku od vas koja želi rasteretiti svoju jutarnju rutinu. Posebno ako si uz to što si mama i poduzetnica. 

Sada je sedam i Livia traži mamu koja zadovoljna i nasmijana odlazi njoj u još jedan dan.  

Izvor naslovne fotografije: Pexels