Intervju s Petrom Salarić: “Tabui su teme kojima se ne bavimo, a istovremeno najviše utječu na naše zdravlje”

U ovom iskrenom intervjuu koji potiče na razmišljanje, razgovaramo s Petrom Salarić — dizajnericom koja je postala istraživačica, aktivistica i osnivačica pstaboo-a, prve svjetske konzultantske tvrtke usmjerene na tabue. Petra govori o svom putu od kreativne dizajnerice do pionirke u rješavanju društvenih tabua, dijeleći kako ju je jedna objava na Facebooku navela da se suoči s tim često ignoriranim, ali duboko utjecajnim problemima. Od menstruacije do pobačaja, Petrin rad izaziva stigme koje oblikuju naše zdravlje, odluke i društvenu dinamiku.

U razgovoru s Petrom saznali smo više o njenim iskustvima s tabu temama, o njenom putu izgradnje njezine tvrtke i upravljanja mentalnim zdravljem kao poduzetnice pa sve do stvaranja sigurnih prostora za neugodne razgovore na radnom mjestu i izvan njega. S humorom i autentičnošću, ona dijeli probleme i uspjehe rada u području s kojim se malo tko usuđuje uhvatiti u koštac, nudeći nadahnuće svima koji se žele suočiti s tabuima i potaknuti značajne promjene.

T: Za početak reci nam nešto o sebi, gdje si sada, na čemu trenutno radiš?

P: Ja sam dizajnerica (premda možda bolje bi bilo reći dizajnerica u penziji jer nisam dugo ništa dizajnirala), istraživačica (to je već točnije), aktivistica, i osnivačica pstabooa- prve konzultantske tvrtke u svijetu. Trenutno sam u Zagrebu, u trenutku pisanja u Boogie Labu u subotu navečer s laptopom i roseom (toliko o mom socijalnom životu), i na čemu trenutno radim je da svim snagama pokušavam završiti svoj doktorat koji moram predati za mjesec dana, dok sam se obvezala na jako puno konferencija u devetom mjesecu na svoje veselje, ali i stres. 

Šalu na stranu, da, završavam doktorat i sa pstaboo-om se lijepe stvari dešavaju; projekti unutar zemlje i internacionalne (za koje još ne mogu reći), držim seminare na fakultetima diljem svijeta te sam u pregovorima i za održavanje vlastitog izbornog predmeta tako da za to stvarno držim fige. I tu su naravno isto radionice sa firmama… Dakle, svega pomalo moglo bi se reći. Uzbudljivo.

T: Što te navelo da se specijaliziraš za ovo područje tabua i zašto misliš da je ono tako ključno u današnjem društvu?

P: Sve je počelo s jednom Facebook objavom o problemima jedne studentice s njemačkog sveučilišta kako da pronađe supervizore za temu stigme menstruacije u zapadnim medijima. Trebalo joj je nekoliko mjeseci jer su svi profesori mislili da je tema menstruacije tabu i neprimjerena tema za diplomski rad. To je bio za mene jedan filmski moment čitanje te objave – onaj kako se kaže ‘glass-shattering moment’ jer sam ja u tom trenu shvatila da je menstruacija tabu. Bila sam u šoku. I tako je počela opsesija koja zapravo nije stala dan danas.

Tabui su teme kojima se ne bavimo, a istovremeno najviše utječu na naše zdravlje – novac, seks, smrt, mentalno zdravlje, menstruacija, pobačaj, zlostavljanje (bilo kojeg tipa), itd. A mi o tome ne pričamo! I onda kad staneš i razmisliš – tko ima utjecaj nad tim dijelom našeg života? Ja ili stigma? Ja ili tabu? Ja ili društvena uvjerenja koja me tjeraju da o tome ne govorim? Tko bi ja bila ako ta tema nije tabu? A da stvari budu još kompliciranije – kako bi ja mogla voditi nekoga na poslu, kako bi ja mogla biti dobar roditelj ako se ne bavim tim temama? Kako netko u vladi može donositi odluke za mene ako se ne bavi tim temama, ako o tim temama ne priča bez nelagode?

Treba samo pogledati statistiku svijeta i sve je jasno – te teme drže moć i nepravilnosti u društvu, na lokalnoj i globalnoj razini, od rasizma, seksizma, samo ako se pogleda tko je globalno najzdravija osoba u zdravstvenim sistemima je istovremeno i najpovlaštenija osoba u svijetu – bijeli muškarac. I nije slučajno samo zbog patrijarhata, isto tako je jer je ljudima teško i nekonvencionalno baviti se otvoreno temama koje drže te nepravilnosti i dinamiku na mjestu. 

T: Tabui često nose duboko usađene stigme. Koji su neki od najizazovnijih tabua s kojima si se bavila u svom radu i kako si im pristupila?

P: Mislim da je najlakše uzeti temu pobačaja jer je to najčešće najšokantnija tema ljudima. Temu pobačaja sam započela kada sam ga i sama imala i kada mi je jedino što mi je pomoglo je grupa podrške koju sam onda osnovala i tu u Hrvatskoj, online. To nije tema o kojoj pričamo u uredu, a mislim da bi izrazito trebali jer našom nemogućnošću pričanju o induciranom pobačaju, bez obzira koji stav imali o tome, isto tako onemogućujemo i razgovor o spontanom pobačaju koji se statistički dogodi u čak 1 od 8 slučajeva trudnoće. No u Hrvatskoj je generalno razgovor oko ženine plodnosti previše u javnom prostoru, komentari oko toga kada će žena biti trudna, hoće li zatrudnjeti, neće li zatrudnjeti, treba li žena roditi ili ne treba… To samo pokazuje da se na žene i na ženino tijelo gleda kao da ostali imaju mogućnost mišljenja i da se zapravo ne dopušta autonomija nad vlastitim tijelom. No s tom temom unutar ureda (ako je na tome fokus) još se nisam bavila, premda mislim da je to nešto što bi trebalo biti unutar strategije firme. Nekakav oblik pravilnika napravljen te zatim posavjetovan sa zaposlenicima kako bi se vidjelo da li se slažu s odrednicama. Nadalje, mogućnost očeva da uzmu dane za tugovanje kada je spontani pobačaj u pitanju. Te naravno, sigurna kultura unutar firmi kako bi se to usudili i učiniti. 

T: Tvoj rad obuhvaća širok raspon tabu tema, od menstruacije do mentalnog zdravlja. Kako određuješ prioritete na koje se tabue usredotočiti i koji kriteriji vode tvoje izbore?

P: Nema kriterija nikakvoga. Inače sam odabirala svojom znatiželjom, u akademskim područjima to i učim jer studenti uvijek odabiru koju temu žele obrađivati, a u firmama najčešće firme odrede neku temu. No čak niti tada se ne fokusiram na jednu temu već koristim alate kako bi svaki sudionik mogao analizirati i obraditi tabu koji želi. Jer nešto što je meni tabu nije drugome, i ako i je ne treba biti isti intenzitet niti nešto što će nas sve doticati ili nas je doticalo. Tako da i tu je sloboda.

T: Tvoja tvrtka za savjetovanje, pstaboo, prva je te vrste. S kojim si se jedinstvenim izazovima suočilia u ovoj niši i kako si ih prevladala?

P: Izazovi su bili različiti. Kako radim u svim dimenzijama, od aktivizma, do poučavanja i rada s tvrtkama, bio je proces učenja kako se predstaviti tvrtkama jer je i za mene to bilo učenje i eksperimentiranje. No najveći izazov su bile moje mentalne bitke. Svaki poduzetnik će potvrditi koliko je vođenje vlastitog posla stresan proces. Ja sam u tom procesu vrlo brzo vidjela svoje nesigurnosti i unutarnje demone. Moje mentalno zdravlje je bilo izrazito prodrmano i prvih godinu dana sam se pošteno borila. Čak sam išla spavati oko 21.30 što valjda nisam od kad sam bila beba jer sam bila toliko iscrpljena. Na jednoj konferenciji sam od imposter sindroma skoro i povraćala i morala otići u wc da se smirim. Mislim da je ovo bitno za podijeliti jer mi se čini da je razgovor o mentalnom zdravlju poduzetnika puno učestaliji i sigurna sam da na našem području nisam jedina. Stoga rekla bi da su izazovi bili bok uz bok – i komunikacija i moje mentalno zdravlje. Sada je bolje, ali već vidim da novi osobni izazovi s rastom donose i nove stvari na površinu koje prije nisam vidjela. 

T: Spomenula si negdje da tabui imaju moć jer se o njima ne raspravlja. Kako potaknuti pojedince i organizacije da započnu ove neugodne, ali važne razgovore?

P: Mislim da bez interesa nema promjene. Ako organizacija nije otvorena za osobni rast, rast kulture i investiciju u wellbeing to neće nigdje završiti i to su onda borbe s vjetrenjačama. Dosta me tvrtke traže samo 45 minuta predavanja što sam vrlo brzo počela odbijati, osim ako nije u pitanju neka konferencija. Tabui se mijenjaju u našem živčanom sistemu, jer jednako kao što neke druge stvari i ‘prijetnje’ aktiviraju našu amigdalu, tako i tabu teme, osim ako im nismo kroz neko vrijeme eksponirani da nam postanu ‘normalne’. I stoga uvijek preporučam neki dulji tip radionice kroz koji ću tvrtkama i pojedincima moći tu eksponiranost dovesti kroz radionice, alate, te dodatne igre u kojima mogu ih i primijeniti.

T: Kao dizajner i istraživač, kako uključiti kreativnost i istraživanje u bavljenje tabu temama? Kakvu ulogu ima dizajn u rušenju ovih društvenih prepreka?

P: To je odlično pitanje. Često ljudi kada im kažem čime se bavim prvo što kažu je da misle da sam psihologinja, a na jednoj konferenciji su me stavili i da sam sociologinja (smijeh). Dizajn je inovativnost i kreativnost, a to znači da može omogućiti drugačiju perspektivu na stvari. Moj diplomski rad koji je bio na temu menstruacije u Indiji nije mogao promijeniti stoljeća praksi i religije i hijerarhije u društvu koje propagira negativne prakse oko menstruacije, ali može omogućiti početak razgovora. I mislim da je to super kod dizajna, što funkcionira kao intervencija i s pametnim radom i kreiranjem dobrog i prikladnog tonaliteta može stvoriti lakši prostor za bavljenjem teškim temama.

T: Radila si na igri u Indiji kako bi se pozabavila tabuom menstruacije. Kako kulturni konteksti utječu na tvoj pristup tabu temama i kako prilagođavaš svoje strategije različitim regijama?

P: Kulturni kontekst je sve. Jer kultura u sebi uključuje što prioritiziramo, određuje što vrednujemo, kakve odnose imamo itd. Iz mog diplomskog rada je proizašao okvir za bavljenjem tabu temama i tu su tri aspekta gdje kultura spada; upoznavanje kulture i kako je došlo do takvog tretiranja tabua (npr. religija, dinamike odnosa, edukacija, itd), upoznavanje suradnika na tu temu i kako su se drugi do sada bavili tom temom i što možemo od njih naučiti kako bi se pripremili za svoj rad, i na kraju vizualna kultura odnosno kako možemo pristupiti vizualno i komunikacijski toj temi, a da ljudima bude prirodno, da se ne čini kao da je nekakav stranac to napravio. Jer glavni neprijatelj radu na tabuima je ‘disengagement’ odnosno da ljudi se ne angažiraju s našim radom.

T: Jesi li se u svom radu susrela sa nekakvim tipičnim društvenim stereotipima, bilo privatno ili u poslovno? Koji je to stereotip i kako se protiv njega boriš?

P: Uh bilo ih je puno. Od toga da na temelju izgleda često dobim komentar da sam mlada i ljudi misle da nemam iskustva, životnog ili poslovnog, i generalno podcjenjivanje. Isto tako možda nije stereotip, ali neprimjereni komentari oko toga kada ću roditi ili udati se, i osuđivanja kada kažem da to ne želim te propitkivanja kao da je to uopće mogući predmet razgovora i dio bilo čijeg posla osim mog. Isto tako, ono što dosta često čujem je da, čim znam što želim ili imam čvrsti stav oko nečega, onda sam neprijateljski nastrojena, dok je isti takav stav pohvalan kod muškarca. Puno toga ima kod nas, i zapravo kad uzmemo u obzir gdje živimo, našu kulturu i što je dovelo do takve kulture, ne osuđujem ljude kada tako razmišljaju, ali pokušavam čim mirnije mogu napraviti granice.

Živcira me naravno, ali da budem iskrena, tu sam jako zahvalna svom ocu. Od malena on nije razlikovao mene i mog brata, i zapravo viđenje njega kao biznismena se prelilo na mene na taj način da sam osjećala da mogu tražiti što želim i kako želim. Realno, mislim da što god mi radili uvijek će biti nekakve prepreke, ali pokušavam čim više mogu ne trošiti energiju na to. Za sada sam valjda privilegirana jer mi takvi stereotipi nisu toliko štetili. Kad sam radila u firmama koje se bave dizajnom takvi stereotipi nisu postojali i sve je dosta slobodnije. Također, trenutno nisam u korporaciji niti radim za neki ured. Ali kada se nađem u takvoj situaciji, ponašam se tako da pokažem da nema mjesta za diskriminaciju. I generalno sam osoba jakog karaktera tako da mislim da ljudi brzo pokupe energiju i shvate što se može, a što ne. Inače bi se brzo maknula iz prostora u kojem se ne osjećam poštovana na ljudskoj razini.

T: Usklađivanje posla i privatnog života, posebno u tako zahtjevnom području, može biti teško. Kako upravljaš svojim mentalnim zdravljem dok napreduješ sa svojim revolucionarnim radom?

P: Hvala za revolucionarno. Terapija, dobri i kvalitetni ljudi koji me inspiriraju, support system, i granice. Dobro sam naučila koji je moj kapacitet i kada imam osjećaj da jednostavno u nekom trenu trebam, kako se kaže ‘turn a blind eye’ (nešto kao okrenuti glavu od nečega), i ne dati da baš sve dođe do mene od informacija, ljudi, reakcija, i znam kada se trebam puniti. Moje punjenje jesu prijatelji, vrijeme sama sa sobom i psom, i Sljeme.

T: Vratila si se u Hrvatsku kako bi pokrenula svoje savjetovanje nakon studija i rada u inozemstvu. Što te motiviralo na ovu odluku i kako vidiš svoj rad na utjecaju na društvene promjene u Hrvatskoj?

P: pstaboo je započeo prije Hrvatske. A vratila sam se jer sam završavala svoj doktorat (a i renta je postajala preskupa) i mislila sam da bi bilo lijepo završiti ga u Hrvatskoj. A onda kada sam tu došla, brzo sam shvatila da zapravo tu trebam i biti. Vrlo brzo me počela mučiti grižnja savjesti jer se nazivam aktivisticom, a radim za Portugal, Indiju, Englesku i druge zemlje, dok pomoć treba i Hrvatska. Mislim da ima to nešto kod nas povratnika, taj osjećaj da želiš dati svojoj zemlji. U Hrvatskoj se, da budem iskrena, ljudima ova tema čini ‘seksi’, a istovremeno mi svi kažu da se moram vratiti nazad u Englesku jer me tu nitko neće platiti. Ja mislim da to nije istina, i s biznis strane sve se može uz dobar marketing i ako znaš svog kupca. A kako ću svoj rad u Hrvatskoj prodati, to još opipavam. Firme i ljudi s kojima sam radila imaju kapaciteta financijskog kao i osvještenog, a i ja se još uvijek upoznajem s tržištem. Vidjet ćemo. Voljela bi više raditi na B2C formatu i direktno s ljudima kroz evente. A i tu je projekt koji od pitanja broj jedan još ne mogu spomenuti.

T: Konačno, što bi savjetovala drugima koji se žele uhvatiti u koštac s tabu temama u svom radu ili aktivizmu, ali se možda osjećaju preopterećeni izazovima koje te teme predstavljaju?  

P: Da odahnu i brinu se za sebe. Iz prazne čaše se ne može ništa napraviti niti tu ičega ima plemenitog. Mislim da kod nas, i posebice u aktivizmu, postoji to neko mišljenje da taj rad mora biti nešto što će te izmučiti i da će tek onda biti dobro. Ne treba. To samo znači da ne znamo postaviti granice i ne znamo se brinuti za sebe i prioritizirati sebe. Mi smo prije svega ljudi i imamo svo pravo sebe prioritizirati, i moramo. Osoba koja radi jedan sat u mjesec dana u aktivizmu je i dalje puno napravila i odlučila se svoje vrijeme posvetiti tome. Everything counts.

Izvor naslovne fotografije: Petra Salarić