Intervju s Petrom Nižetić Mastelić: “Bavljenje sobom, a ne drugima – to bi možda bila najveća lekcija koju mi je Amerika dala”
Razgovaram sa svestranom kreativkom, fotografkinjom i producenticom, koja se nakon povratka iz Amerike te višegodišnjeg izbivanja iz medijskog prostora, opet aktivirala i predstavila svoj foto studio i projekt fotografiranja raznih tematskih obiteljskih fotografija.
“Da ti budem potpuno iskrena nisam uopće nešto izrazito dobra u multitaskingu, više bih rekla da sam prosječna”, kaže mi Petra Nižetić Mastelić, svestrana i kreativna fotografkinja i producentica, na moje već uobičajeno pitanje što za nju znači pojam – mamager.
“Ne trudim se biti robot koji sve stiže zato što je to postalo osnovno mjerilo koliko sam dobra majka i poslovna žena”, objašnjava dalje, dodajući kako u njenoj obitelji “svi rade sve”.
Nije li to i neki ultimativni cilj? Da osvijestimo kako nismo same? Sve te naše uloge – majke, prijateljice, zaposlenice, poduzetnice, sestre, kćerke… nerijetko isrcpljuju, i razgovori s inspirativnim ženama jedan su od načina da mi, na Mamager.hr-u, ukažemo da mama uistinu NE MORA sve sama. Ili, kako i sama Petra kaže – Mama mora biti dobro!
Petra, svojevremeno i voditeljica i autorica emisije Po Ure Torture, ali i projekata Sexpresso, lifestyle bloga ModaKomoda i kulinarske emisije Pun Pjat, sedam je godina živjela u Americi, gdje se preselila sa suprugom Franom Mastelićem, s kojim ima dva sina – Jozu i Mila. Prije dvije i pol godine vratili su se u Hrvatsku, a što je naučila o sebi tijekom života u Americi, kako bi usporedila majčinstvo i odgoj kod nas i tamo, te zašto se uopće vratila doma i s obitelji preselila u malo mjesto Brnaze pored Sinja, otkriva mi u razgovoru za Mamager.
Izvor: Petra Nižetić Mastelić
E: Počet ću s pitanjem koje pitam sve moje sugovornice – što bi za tebe značio pojam ‘mamager’?
P: To mi zvuči kao super mama koja uspješno žonglira na sto frontova – djeca, muž, posao, kuća, uža i šira obitelj… nastavi niz. Zvuči fora, no nažalost stvarnost je puno surovija pa se nerijetko događa da majke, pod pritiskom društva i očekivanja, dožive burnout, obole i/ili potpuno izgube sebe. Bilo bi mi draže čuti da se u medijima priča o majci kao o živom i ranjivom biću koja, osim što konstantno udovoljava drugima, ima i svoje vlastite potrebe, koja treba support obitelji i društva. Jer mama mora biti dobro!
E: Multitasking bi bila jedna od značajki tog ‘mamagerstva’. Što bi rekla, jesi li spretna u tom multitaskingu: i kao kreativac, i kao poduzetnica ali i mama?
P: Da ti budem potpuno iskrena nisam uopće nešto izrazito dobra u multitaskingu, više bih rekla da sam prosječna. Ne trudim se biti robot koji sve stiže zato što je to postalo osnovno mjerilo koliko sam dobra majka i poslovna žena. Srećom, u našoj obitelji svi rade sve, tako da i Frano gotovo podjednako doprinosi kućanstvu i odgoju djece. Više bih za njega rekla da je multitasker.
Izvor: Petra Nižetić Mastelić
E: Svakako mi se čini da si posložila prioritete, usporila tempo. Što bi rekla, koliko nas majčinstvo, ali i iskustvo, zrelost, posloži i usmjeri na kvalitetniju raspodjelu vremena i energije? Postajemo li svjesniji trenutka, uživanja u tom trenutku?
P: U mojem su se slučaju radikalne promjene počele događati kad sam po prvi put postala majka. Kao da sam se i sama ponovo rodila, što je ustvari bilo, kasnije sam spoznala, moje spiritualno buđenje. Gotovo paralelno se dogodio i Covid, tako da je to bio jedan vrlo intezivan period preslagivanja prioriteta, unutarnjih borbi i naposlijetku – oslobađanja. To me dovelo do spoznaje da biti roditelj nije projekt ili samo nekakav checked box, nego cjeloživotno putovanje koje zahtjeva puno ljubavi, prisutnosti i rada na sebi. Zahvalna sam svojoj djeci što su mi omogućili da ponovo gledam život dječjim očima jer su djeca najbliža izvoru. Djeca su čista ljubav i naši najveći učitelji.
E: Kao kreativka, primjećuješ li da te inspiriraju drukčije stvari nakon što si postala mama? Koliko je majčinstvo utjecalo na tvoju kreativnost pa i na poslovne odluke?
P: Kreativnost, kad je još povezana s freelance-anjem, može biti idealna formula za žene koje žele raditi, a istovremeno biti posvećene djeci. To, naravno, ne znači da one koje rade full-time nisu posvećene, ali im je puno teže i skidam im kapu do poda. Želim vjerovati da mogu sama sebi krojiti raspored i, zapravo, sve što trenutačno radim ide u smjeru da namirim svoju glad za kreacijom, a opet da imam dovoljno vremena za sebe i obitelj. Ne trebaju mi milijuni, treba mi kvaliteta života.
E: Velik dio svog života i karijere provela si u medijima, od televizije do društvenih mreža. Vratit ću se malo u taj period; naime, ovaj mjesec se u Mamageru bavimo problemom stereotipa: što bi rekla, koji je bio najveći (ili najčešći) stereotip s kojim si se susretala u tom periodu, pa i općenito tijekom karijere?
P: Ja sam se uvijek vodila za onom “Izaberi posao koji voliš i nećeš morati raditi ni jedan dan svog života.” Čak i prije nego sam uopće čula tu izreku, moj me unutarnji glas vodio prilikom izbora karijere. Upravo tako je nastala i emisija Po ure torture, ali i mnogi drugi projekti koje sam producirala nakon toga, od web senzacije Sexpresso, lifestyle bloga ModaKomoda pa sve do kulinarske emisije Pun Pjat. To ne znači da povremeno nije bilo poslova koji mi nisu bili inspirativni, ali sam znala da me oni vode do nečeg ljepšeg, boljeg, kreativnijeg. Baš kao što se nikad nisam imala namjeru baviti pravom, ali sam ga ipak spletom okolnosti upisala i završila. Mogla sam možda imati sigurniji i bolje plaćen posao, ali nisam osjećala leptiriće.
Mislim da je jedan od većih stereotipa taj da se moraš u ranoj mladosti odlučiti čime ćeš se baviti ili da se cijeli život moraš baviti istim poslom ili karijerom. Tu je, naravno, jako važna potpora roditelja ili partnera, a ja sam ju zaista imala u izobilju.
E: Odlaskom u SAD povukla si se iz javnosti – i iz medija, i sa društvenih mreža. Je li to bio neki prirodni slijed događaja ili konkretna odluka – sad ću se prebaciti na nešto drugo?
P: Na početku Amerike sam još bila malo aktivna, a povukla sam se kad je naš stariji sin Jozo navršio prvu godinu. Mislila sam napraviti samo kratku pauzu, no kako je vrijeme odmicalo, shvatila sam da mi je jako dobro bez tog tipa distrakcije. Posvetila sam se obitelji te radu na sebi, kako mentalno tako i duhovno. Nakon gotovo četiri godine apstinencije, uoči prošlog Božića, sam se vratila, prvenstveno zbog posla.
Izvor: Petra Nižetić Mastelić
E: Kako bi opisala svoj život u SAD-u? Što si najviše naučila tamo o sebi, životu?
P: Došla sam puna predrasuda o Americi, ali sam vrlo brzo promijenila mišljenje. Sigurno je na to dosta utjecala i činjenica da sam došla u Kaliforniju odnosno u San Francisco, grad koji njeguje različitost, multikulturalnost, progresivnost i pruža neopisiv osjećaj slobode. Budući da je riječ o vrlo bogatom gradu, ljudi puno više ulažu u fizičko i mentalno zdravlje, puno manje su poročni, a tjelovježba i psihoterapija su sastavni dio života. Ekološka svijest i zalaganje za zajednicu je također nešto što me oduševilo. Otvoreno se razgovara o raznim temama, poštuju se različitosti, nema tabua, a politika, religija i nogomet nisu predmet svakog razgovora što je meni bilo oslobađajuće. Bavljenje sobom, a ne drugima – to bi možda bila najveća lekcija koju mi je Amerika dala.
E: Što bi rekla, kako se kombinira majčinstvo i karijera tamo, a kako god nas?
P: Upravo je to jedna od stvari koja mi se nije svidjela. Porodiljni traje svega tri mjeseca, u rijetkim firmama kao što je Google traje šest mjeseci. Jednom kad se majka vrati na posao, u velikom broju slučajeva, brigu o djetetu, dok su roditelji na poslu, preuzima nanny ili au-pair dok dijete ne krene u vrtić. Pošto se tamo puno vremena gubi u prometu, surova realnost je da roditelji s djetetom provedu tek dva-tri sata dnevno. To je i jedan od razloga zašto smo se odlučili vratiti u Hrvatsku. Nismo htjeli das nam djeci odgaja netko drugi.
“Ne trudim se biti robot koji sve stiže zato što je to postalo osnovno mjerilo koliko sam dobra majka i poslovna žena. Srećom, u našoj obitelji svi rade sve.”
Petra Nižetić Mastelić
E: A kako bi usporedila odgajanje djece u SAD-u a kako u Hrvatskoj?
P: Mislim da oba svijeta imaju svoje prednosti i nedostatke. Amerika definitivno pruža više mogućnosti za školovanje, ali što je meni osobno još važnije za izražavanje i da svatko bude što želi, te da ne mora robovati predrasudama i stereotipima. Hrvatska pak s druge strane nudi bolju kvalitetu života posebno u toj nekoj ranoj fazi roditeljstva jer majka ili otac mogu dulje biti s djecom, a i sama činjenica da je, barem nama, familija blizu je dodatni plus. Jer uvijek se vraćamo na onu “It takes a village to raise the child” i to je zaista tako.
E: Prije dvije godine vratila si se sa suprugom i dvojicom sinova iz SAD-a natrag u Hrvatsku? Što je doprinijelo toj odluci?
P: Najviše je doprinio Covid budući da smo tijekom pandemije proveli šest mjeseci u Hrvatskoj, a ubrzo nakon toga se rodio mlađi sin Milo i postalo nam je dosta izazovno samima s dvoje male djece u Americi.
Izvor: Petra Nižetić Mastelić
E: S obitelji si se smjestila u Brnazama, pored Sinja. Zašto ste se odlučili za život van grada? Što bi rekla, koje su prednosti takvog života, van te gradske žiže?
P: Kada smo se odlučili vratiti u Hrvatsku, htjeli smo probati život u manjoj sredini jer smo se i Frano i ja nekako zasitili velikih gradova, a u ovom periodu nam je prioritet kvaliteta života. Odabrali smo život u Sinju, odnosno u Brnazama, dok su djeca mala jer imaju više prostora, imamo svoj vrt i okruženi smo prirodom. Želimo im na početku ugraditi dobar temelj, a poslije ćemo vidjeti. Oboje smo u svojoj prirodi nomadi tako da sve su karte otvorene ukoliko osjetimo potrebu za promjenom.
E: Povratkom u Hrvatsku ponovno si se aktivirala na društvenim mrežama i predstavila svoj novi projekt – Božićna Foto Čarolija by Petra Nižetić Mastelić. Znam da ti je fotografiranje strast, možeš li nam malo više predstaviti taj projekt kao i općenito ideju ovog novog poslovnog koraka.
P: Iako sam cijeli svoj život koketirala s fotografijom, ideja za profesionalno bavljenje njome se pojavila dok sam živjela u Americi. Čim sam stigla u San Francisco, prijatelj mi je prodao svoj stari DSLR fotić i krenula sam fotkati. Ubrzo sam počela fotografirati tuđu djecu, a potom i svoju. U međuvremenu sam upisala i studij fotografije na City College of San Francisco gdje sam usvojila osnove fotografije, a pomoglo je i to što sam cijelu svoju karijeru, radeći na televiziji, razvijala osjećaj za kadar, svjetlo i poziranje. Amerika mi je dala još tu jednu business dimenziju cijele priče što je bila točka na “i” da otvorim svoj studio po povratku u Hrvatsku.
E: Kako bi opisala svoju životnu fazu trenutno? I koji su planovi za dalje?
P: Cijelu ovu fazu unatrag pet-šest godina bih opisala kao buđenje. Kad sam postala majka dogodio mi se potpuni shift; počela sam raditi na sebi, meditirati, puno čitati, povezivati se s ljudima na duhovnoj razini i mislim da sam tek zagrebala površinu. Plan je da plana nema, prepustiti se životu, živjeti punim plućima, pronaći balans između obitelji i karijere, između materijalnog i duhovnog i što više živjeti u trenutku.
Izvor naslovne fotografije: Petra Nižetić Mastelić