Intervju s Mirelom Priselac Remi: “Društvo definitivno nije naklonjeno ženi koja se želi ostvariti u više uloga”

Žene u svom životu najčešće igraju više uloga, i to odjednom – mi smo kćerke, sestre, prijateljice, partnerice, majke, zaposlenice ili poduzetnice, aktivistice, domaćice… No, nerijetko se postavlja pitanje koliko nam današnje hrvatsko društvo olakšava (ili otežava) kombinaciju istih? Na tu temu razgovaram s Mirelom Priselac Remi, umjetnicom, pjevačicom i pjesnikinjom, članicom benda Elemental. 

Remi je karijeru započela u “muškom svijetu” hip-hopa, pa mi je zanimljivo čuti kako je bilo snaći se u takvom okruženju, koliko je to utjecalo na nju ali i čemu ju je naučilo. Pitam je kako općenito gleda na sve te naše uloge koje smo dobili ili izabrali u životu, te kako se ona snalazi u istima.

“Društvo definitivno nije naklonjeno ženi koja se želi ostvariti u više uloga – bez obzira bila ona majka ili ne”, kaže mi Remi.

“Imam osjećaj da žene trpamo u jednodimenzionalnu ladicu, a sve one koje žele nešto više, budu etiketirane kao “karijeristice”, “previše ambiciozne”, “sebične” ili “luđakinje”… U idealnom svijetu, ne bi nas nitko pitao zašto želimo više, nego bi se čudili zašto želimo samo jedno. I nemojte me pogrešno shvatiti, žene koje odabiru samo jedno “polje borbe” na to imaju apsolutno pravo i moje veliko poštovanje. No jednostavno, to nije moj odabir. Možda sam ipak “luđakinja”, he he…

E: Kako se ti snalaziš u tom manageriranju, ili, kako mi to zovemo – mamageriranju?

M: Najčešća rečenica koju izgovaram je “ja ne znam gdje udaram”. Ali s dozom humora, naravno. Žene često ne znaju koliko su jake i moćne, da ne spominjem – snažne, i koliko toga možemo uspješno balansirati. A pritom, izrezati i mali dio prostora i vremena samo za sebe. To je iznimno važno, mozda čak i presudno, a često se u toj suludoj jednadžbi života previdi.

E: Od mladosti si aktivna u, složit ćemo se, prilično muškom svijetu. Biti reperica, i to praktički jedina u tom trenutku u Hrvatskoj, barem na toj razini, okružena muškim kolegama, sigurno je bilo izazovno. Što bi rekla da si najviše naučila iz te situacije?

M: Naučila sam da usprkos svim razlikama koje ja i moji kolege muzičari imamo, dijelimo isti kruh. I da na kraju, usprkos svim razlikama koje bi davale opravdanja za neke neravnopravnopravnosti, talent uvijek ispliva kao presudna kategorija. A talent nema rod ili spol. Da nisam imala to malo zrnce talenta, ne bi me nikakve “ženske korektivne kvote” spasile. I obrnuto, bez talenta, sav dim i ogledala na kraju ne vrijede – sve maske padnu, kad tad. I ostaješ sam/sama, sa svojim talentom kojeg imaš ili nemaš. 

E: Jesi li osjećala tada kako moraš biti glasnija, snažnija, jača nego što bi inače bila? Jesi li nailazila na komentare kako ti tu ‘nije mjesto’?

M: Bilo je raznih i komentara i podmetanja nogu, pogotovo kad sam počinjala. No imala sam sreću da se rodim pod sretnom zvijezdom koja me spojila, od početka, s ljudima koji su me “čuli” i “vidjeli”. Tu prvenstveno mislim na mog dugogodišnjeg prijatelja i suborca, Luku Tralića Shota, s kojim radim i stvaram od najranijih dana. Tu je i moj bend najkvalitetnijih ljudi koje poznajem. Bez njih, borba i moj rast, razvoj, bili bi puno samotniji i teži.

E: Stabilno si na sceni već 25 godina, prošle godine ste obilježili i jubilej kao Elemental. Iz ove današnje perspektive, vidiš li promjenu u statusu žene na sceni, pogotovo u tom glazbenom žanru? 

M: Vidim promjenu u društvenom narativu prema ženi – u nekim segmentima nabolje, u nekim – nažalost – nagore. A umjetnička scena integralni je dio društvene, migracije su iste. Teme o kojima kao umjetnice progovaramo i dalje su beskompromisne kao npr. tijekom 70-ih ili 80-ih kada bih rekla da je buđenjem avangarde počelo ustoličenje slobodnije umjetnosti. Ono što je danas kompleksnije i “zeznutije” nego u povijesti umjetnosti u Jugoslaviji, jeste jačanje tradicionalnih, konzervativnih strujanja u društvu koje ženi žele smanjiti opseg kretanja unutar tema i motiva. Umjetnost uvijek reflektira strujanja u društvu, politici, trendovima i svakodnevici. Ako je društvo postalo hermetično (što naše svakako jest), umjetnost će se tome morati jače protiviti. Bunt je osnova kreacije, a izlazak iz sigurne zone jedini model progresivnog stvaralaštva.

E: Možeš li povući paralelu sa stanjem na svjetskoj sceni?

M: Samo ću reći da su top liste pune mahom ženska imena. U lancima brze mode kupujemo majice s natpisom “Feminist”. Nekima se to ne sviđa, ja to svesrdno podržavam jer je moja logika – jedna od deset djevojčica proguglat će što znači “feminist”. Male stvari, male stvari.

E: Pišeš i pjesme i poeziju, tako progovaraš o tebi važnim temama, i lijepim i onim manje lijepim. U kojem trenutku u životu si otkrila da se najlaše izražavaš kroz rimu? 

M: Kad sam pročitala u lektiri zbirku pjesama  “Idi pa vidi” i počela pisati svoje male pjesmice, inspirirana Stanislavom Femenićem. Sjećam se da sam bila strašno uzbuđena dok sam pisala te pjesmice i trčala mami i baki u drugu sobu da im pročitam. I danas mi se ruke tresu od uzbuđenja kada nekome moram naglas pročitati svoju pjesmu. Otkad znam za sebe, ja nešto piskaram, bilo u poeziji, bilo u prozi. Volim taj prazan papir i sve njegove mogućnosti i uzbudljivosti.

E: Postaje li pisanje, točnije davanje sebe u pjesmama, kroz godine lakše ili teže?

M: Hmmm… S godinama si spretniji u formulaciji misli u stih, ali ni ta konstatacija nije posve uklesana u kamen. I dan danas se s nekim pjesmama borim kao s lavovima, a neke druge odškrinu vratašca i izađu same. Nema tu pravila. Barem ne kod mene. Ja sam vječno zaigrana s riječima.

E: Možeš li s nama podijeliti neke rime za koje misliš da najbolje opisuju neke tvoje važne životne prekretnice, u ljubavi, majčinstvu, prijateljstvu?

M: Poslušajte pjesmu “Malena” od Elementala, Bandie Carlile “The mother” i Alela Diane “Never easy”. 

E: Rekla si mi da uskoro spremaš solo album. Možeš li mi reći više detalja o tome? Koja će biti tematika pjesama, tko će biti suradnici, kad je planirana objava… Možda podijeliti s nama neki stih? 

M: Još 2018. počela sam opet svirati gitaru, nakon stoljeća pauze. Smislila sam neke pjesme, podijelila ih s Erolom Zejnilovićem, on je dodao par svojih instrumentala na koje sam smislila melodije, i album od 10+ pjesama je počeo poprimati svoj oblik. Dugo sam o njemu govorila kao o “albumu minijatura” ali radom na pjesmama shvatila sam koliko su teme koje sam na njemu obradila bitne i jake. Ne želim više da bude “album minijatura”, želim da bude “album gorostas”. Trebaju mi te pjesme za vlastito osnaživanje, i mislim da će dobro doći i onima koji ih budu čuli, kao melem. Dosta mi je toga da se smanjujem, žene su uvijek prisilno “male”. Želim rasti i zato solo album. Zvat će se “Gola” jer dalje ne ide, što se tiče ogoljenosti. Skidala sam sloj po sloj, s Elementalom, zbirkom poezije “Masarykova”, a sad i sa solo albumom. Prva pjesma bit će u eteru krajem 2024.

E: Koliko si zadovoljna sa sobom u ovom trenutku života; bi li 18-godišnja Remi bila sretna u kakvu si ženu odrasla?

M: Često zagrlim tu djevojku u sebi, i kažem joj: “samo leti prema suncu, lasto mala”. Ne bi ona znala kakva ću ja postati, ali ja znam kakva je ona bila i zato mi je važno da ju stalno grlim, ohrabrujem i osnažujem.

Autorica naslovnice: Alessia Stelko