Buga Marija Šimić: Moja prva mamager kolumna

“Bi li ti pisala kolumnu?”

“Ajme fora, bi!”

“Ajde!”

“Um….”

O čemu ću ja pričati? Tko sam ja da…

Krenula sam čitati druge kolumne ovdje. Pa sam odustala. 

Ja sam Buga i ako mi nešto ide dobro u životu – to je pričanje priča. Mojih. Na moj način. Bez kopiranja. Pa ću to i napraviti. Pričat ću vam priče.

Vodim kazalište za djecu, ali kazalište za djecu nije samo za djecu. Ono koga više i češće promatram, kome više poruka i priča želim ispričati su – roditelji.

Osobito mame koje promatram i gledam, pokušavam primiti za ruku.

Često ih gledam kako ulaze pune straha, isprike nose u očima, a nekad i u riječima “joj znate, nismo spavali, nije jeo, ovo nam je prvi put, on vam ne može sjediti mirno, ne znam ja kako će to biti”. 

U tim trenucima najčešće ih, vas, želim zagrliti. Sve što radim, od naših predstava, pa do ove kolumne, je s ciljem da stvorim prostor za upravo sve te strahove i kažem da je –  u redu. Da stvorim barem jedan prostor gdje se roditelji neće morati bojati osude ili da će morati djecu stavljati u okvire “očekivanja”. Da malo i roditeljima kažem – spustite ramena. Sve je u redu. Uglavnom riječi ne služe puno u tim situacijama, to sam naučila. Jer mi ljudi baš više i ne vjerujemo riječima.

Učim se to poručiti pogledom. Svojim mirom. Smješkom koji nije ukiseljen. Nego govori – dobro ste, dobro smo, sve je u redu. Polako. 

To se isto trenira. To je ono što u kazalištu pokušavam napraviti, a to ću pokušati napraviti i ovdje riječima. Nadati se da ćete se na kraju svake kolumne možda osjećati malo zagrljeni, malo – viđeni.

Želim vam ispričati što vidim.

A vidim često kako se ne vidimo. Kako od svih tih briga, standarada, uputa i moranja, zaboravimo – gledati.  Kako se čekamo odmoriti, ali  onda umjesto da se odmaramo trpamo svoje glave novim sadržajima jer smo naučili da je to “odmor”. Potpuno se isključiti nije odmor.  A ono što vidim kad vidim da se uključimo je – predivno. Kao pogled pun čuđenja koje redovno vidim u djeci, a koji oni najviše žele podijeliti – s roditeljima. Okreću se često prema svojim odraslima s upitnikom “jesi li vidjela/vidio i ti?” i kad vidim da odrasla osoba uzvrati pogled – događaju se najljepše stvari na svijetu. I o njima vam želim pričati, uljepšati ono što i vi vidite. 

Osim one koja gleda, vidi i želi grliti, istodobno sam žena na vodećoj poziciji uspješne firme. 

(Reći da sam “žena” iako imam 30 godina, reći da sam “šefica”, iako to radim već 5 godina, reći da je firma “uspješna”, iako zaista jest – nešto je što mi teško dolazi. I iza toga stoji priča koju želim podijeliti). 

Žena koja pokušava shvatiti što to znači biti “šefica” danas. Što to znači kombinirati činjenicu da sam žena i da sam na poziciji na kojoj jesam. I kako bih voljela da to izgleda. Kako se trudim mijenjati kulturu koja mi se ne sviđa i kako vjerujem da možda to svi možemo, ako to želimo.

Voljela bih vam i o tome pričati.

Malo sam se bojala kako ću ja i što ovdje radim, ali nadam se da ćemo se snaći i da će vam na neki način koristiti.

Jer vjerujem da ljudima uvijek trebaju priče. Zato sam tu.

Hvala na čitanju.

Veselim se ovoj avanturi!

Buga

Izvor naslovne fotografije: Buga Marija Šimić // Foto:Krešimir Brković