Buga Marija Šimić Milošev: Jesam li sada dovoljno dobra? 

U školi sam bila štreber. Jedine četvorke koje sam imala bile su svake neparne godine iz matematike. Jedini put kad sam htjela markirati bila sam maturantica, sve ocjene su bile zaključene, a onda je profesorica otkazala taj sat. Nikad nisam nadoknadila tu jednu propuštenu priliku. Za maturu sam se spremala od početka 4. razreda srednje. 

Kad sam došla na faks, stvari su se zakomplicirale.

Kriteriji uspješnosti

Naime, u školi, kriteriji za ocjene su jasni. Već po napisanom testu možeš pretpostaviti ocjenu koju ćeš dobiti. Znaš na temelju čega ćeš biti procijenjen i na temelju čega možeš kalkulirati dugoročnu budućnost, dugoročnu uspješnost. A bome i kratkoročnu uspješnost. Jasno ti je što “biti uspješan” podrazumijeva. A onda dođeš na fakultet.

Na nekim fakultetima stvari se nastave upravo tako. Dobro znaš kamo te kakve ocjene vode, koji smjer vodi u koju karijeru, kriteriji su više manje jasni. Ali kad upišeš operno pjevanje – stvari baš i nisu takve. Postoje u umjetnosti nekakvi objektivni parametri. Ali zapravo, većina ih je subjektivna. Ono što se jednom profesoru sviđa, drugi ne odobrava. Ne znaš što točno moraš zadovoljiti na ispitu da bi dobio pet, a i ako dobiješ tu peticu, na audiciji u Beču nitko te neće pitati što si imao iz pjevanja na trećoj godini faksa.

Tlo pod nogama počelo se ljuljati. Tad sam počela davati povjerenje – svima. Jer sam tako dobro naučila kroz školu da je profesorova petica – mjerilo mog uspjeha. Mjerilo “jesam li dovoljno – napravila, odradila, postigla. Jesam li dovoljno dobra”. 

O tome čega me sve to koštalo i putevima kojima sam išla – neki drugi put.

Ljepotica i zvijer

Ali onda sam dobila ulogu Belle u predstavi “Ljepotica i Zvijer”. 

I ono što je na van bilo očito mjerilo uspjeha – u meni je stvorilo neviđen stres. Nezadovoljstvo. Sad je odjednom u publici 2000 ljudi. Možeš li njih sve zadovoljiti? Kako? Što će na kraju svake izvedbe biti mjerilo uspjeha? Stajaće ovacije? Koji broj ljudi na nogama? Koji broj tapšanja po leđima kolega? Koji postotak? Kakvo mučenje. Grč u tijelu. 

Do te jedne izvedbe. Ta jedna izvedba, nakon skoro godinu dana muke i traženja je bila – ta. Ja sam jednostavno znala. U mom tijelu, u unutarnjem svijetu sve je reklo – ovo je bilo dobro. I taj dan puno mi je ljudi čestitalo. Nemam pojma jesmo li imali stajaće ovacije. Ali ništa mi od toga nije značilo nešto posebno. Nešto dodatno. Moje unutarnje znanje koje je reklo “ovo je bilo dobro” bilo je zapravo jedino mjerilo. Bilo je – dovoljno.

Kriteriji za uspješnost svadbe i braka

Prošli vikend sam se udala. 

Imala sam prilično svečanu vjenčanicu iako je vjenčanje bilo u vijećnici i nismo imali salu nakon. Nisam bacila buket, jer jednostavno nisam htjela. 

Večerali smo u restoranu bez plesanja i bez glazbe, bez svadbenog menija nego s onim što je nama bilo fino. Foto session završili smo u 30 minuta, a u ponoć sam bila u krevetu. Odlučila sam promijeniti prezime usprkos svima koji su mi rekli da je to naporno i nepotrebno, kao i člancima na tu temu o “feminizmu” i kako je to “protufeministički”. 

Jesam li čula i komentara i prijedloga i čitala i gledala milijun drugih vjenčanja, postova u fejs grupi, nagledala se instagram profila? Ooo da. 

Kriterija za uspješnost svadbe koliko hoćeš. Ali jedan me ipak ganjao više od svega: Osjećaj koji sam znala da želim imati, ne samo na taj dan, nego i kad ću gledati fotografije danima, godinama nakon. 

Glasić za kojeg sam htjela da šapće “ne bi mijenjala niti jednu stvar”. 

I zaista – ne bih. 

I to nas dovodi i do trenutka zbog kojeg sam i krenula ovo sve pisati.

Nove poslovne odluke

Donosim neke poslovne odluke zadnjih dana i tjedana. I strah me. Odnosno, jedan dio mene je u panici, jedan dio mene jedva čeka i sanja o mogućnostima, a jedan dio mene uvjerava sve ostale da to nije moguće, da je opasno, da se ne smije i da se protivi, ne samo kriterijima uspješnosti, nego i svemu što sam zamišljala da ću biti i raditi, a da bi bila uspješna. Jučer su svi ti dijelovi mene počeli govoriti u isti glas. 

I onda sam se sjetila. Ne samo ovih velikih trenutaka koji su postali veliki jer sam se vodila kriterijem svojeg unutarnjeg glasića.

Sjetila sam se i jednog sata pjevanja kad sam prvi put otpjevala samo jednu jedinu notu nakon koje uopće nisam trebala potvrdu svoje profesorice. Jer sam točno znala da je to – bilo to. Sjetila sam se jednog vjenčanja kojeg sam gledala i izraza lica mladenke, cijelog osjećanja tog vjenčanja za kojeg je sve u meni govorilo “pliz ne ovako”. Kao i onog kad je sve u meni govorilo “da bar meni bude tako”. 

Jer imamo svi to u sebi. I imali smo, makar najmanje trenutke slušanja tog u sebi. Kad biraš cvijeće za sebe ili kupiš jednu čokoladicu, a drugu ne. Kako bi nam izgledao život, kako bi nam izgledao svijet, kad bi slušanje toga – bio najvažniji kriterij uspjeha? Jer sve ostalo je prolazno. I ganja nas na još i kad više ne možemo. 

Kako bi nam obitelji, poslovi, životi izgledali? Kakva bi bila naša djeca? 

Usudimo li se saznati? 

Jer zašto ne – ti?

Izvor naslovne fotografije: Buga Marija Šimić Milošev // Foto: Barbara Tursan Mišić