ADHD u odrasloj dobi i zašto ga je teže uočiti kod žena i djevojčica

ADHD (eng. attention deficit hyperactivity disorder) poznat je i kao poremećaj pažnje koji je povezan s hiperaktivnošću uma. To je poremećaj koji je, kod osoba koje se s njim nose, u mozgu prisutan od rođenja ili se razvija ubrzo nakon rođenja.

Kod djece, on se najčešće manifestira kroz poteškoće s održavanjem pažnje i koncentracije te kroz probleme sa sposobnošću izvršavanja zadataka. Hiperaktivnost i impulzivnost su najočitiji simptomi ADHD-a kod djece. Ali što je s odraslima?

Tri vrste ADHD poremećaja

Kada govorimo o ADHD-u, bitno je znati da se on ne ispoljava na isti način kod svih i da postoji nekoliko različitih vrsta.

• predominantno nepažljivi ADHD tip uključuje poteškoće u održavanju pažnje, praćenju detaljnih uputa i organizaciji zadataka i aktivnosti.
• predominantno hiperaktivni/impulzivni ADHD tip uključuje potrebu za stalnim kretanjem, učestalo vrpoljenje i nemir te teškoće sa sjedenjem.
• kombinirani ADHD tip uključuje simptome povezane s oba tipa.

Kada zamislite dijete s ADHD-om, zamislite ono koje je nemirno na satu, stalno se vrpolji, teško se koncentrira, pokazuje frustraciju kada nešto nije po njegovom. Ali kako prepoznati ADHD kod odrasle osobe?

Simptomi ADHD-a kod odraslih

Kako odrastamo, naš mozak se razvija i uči se samokontroli, učimo kako se prilagoditi socijalnim situacijama, bolje se prilagođavamo okolini. Sve se to događa i osobi koja ima ADHD pa dolazi to toga da joj se simptomi poremećaja smanjuju, ali ne i nestaju. Istraživanja pokazuju da ADHD ne nestaje s odrastanjem. Brojke govore svoje – 50 do 80% djece koja je u mladosti pokazivala simptome, i u odrasloj dobi živi s tim poremećajem, samo što se simptomi “prilagode”  odraslom životu i izazovima koje on nosi.

• Nepažnja – odraslima s ADHD-om, teško je započeti, ali i završiti neki zadatak. Teško im je primijetiti detalje i usmjeriti pažnju, pogotovo ako se radi o nečemu što im nije zanimljivo. Često imaju loše organizacijske vještine i ne upravljaju dobro s vremenom. ADHD-ovci nemaju sposobnost multitaskinga ili im je on izrazito izazovan.
• Impulzivnost – odrasli s ADHD-om često prekomjerno pričaju, stalno su nemirni i vrpolje se, ne mogu biti na jednom mjestu niti se baviti jednim zadatkom, prekidaju druge u njihovim aktivnostima.
• Slaba emocionalna regulacija – u puno slučajeva odrasli s ADHD-om teško kontroliraju emocije i nerijetko se dogodi da osjećaju frustraciju te imaju nizak prag tolerancije. Teško se nose sa stresom i imaju naglu narav. Često mijenjanje raspoloženja još je jedan od simptoma odraslih ADHD-ovaca.

Nemoguće je razviti ADHD u odrasloj dobi?

Naravno, neke od ovih simptoma svi ponekad doživimo i osjetimo, pogotovo danas kada živimo u digitalnom svijetu u kojem nam podražaji dolaze sa svih strana, i svaki od njih pokušava ukrasti dio naše pažnje (i u tome uglavnom uspijeva). Sasvim je normalno da nam se teško koncentrirati, ali to ne znači da smo razvili ADHD poremećaj.

Naime, nemoguće je da se ADHD odjednom pojavi u vašim 20-im, 30-im, 40-im godinama. Često se ljudi zabrinu da imaju ADHD jer u određenom periodu života muku muče s nekim od gore navedenih simptoma, ali ako se radi o ADHD-u, ti su simptomi bili prisutni od djetinjstva, točnije najkasnije od 12. godine.

Kod osoba koje imaju dijagnosticiran ADHD, ovi simptomi su toliko izraženi da utječu na sve aspekte njihovog života i onemogućuje im normalno funkcioniranje. Istraživanja o ovome se i dalje provode, ali saznanja su zasad ovakva.

Živjeti s ADHD-om u odrasloj dobi

Iako nitko ne voli primiti vijest da “ima dijagnozu”, ponekad je to svojevrsni spas za osobu. Napokon postoji medicinsko objašnjenje i osobi je lakše nositi se sa simptomima jednom kada su službeno prepoznati i kada zna kako ih tretirati.

Ipak, teže je dijagnosticirati ADHD kod odraslih nego kod djece, jer njegovi simptomi podsjećaju na psihičke poremećaje poput poremećaja raspoloženja ili anksioznog poremećaja, a još je teže prepoznati ga kod žena i djevojčica. Evo i zašto.

Razlika ADHD-a kod muškaraca i žena

Ako pogledate statistike, ADHD je u adolescentskoj dobi prepoznat kod 13% dječaka, i samo 4%  djevojčica. Razlog tome nije taj što ADHD češće “pogađa” muškarce i dječake, već zato što se on kod djevojčica i žena teže primijeti i dijagnosticira.

Istraživanja pokazuju da žene imaju tendenciju razvijanja mehanizama suočavanja koji prikrivaju njihove simptome. To može biti potiskivanje emocija ili internaliziranja hiperaktivnosti (npr. mogu osjećati anksioznost jer ne dopuštaju svojoj energiji da se manifestira fizički).

Dječaci i muškarci s ADHD-om, s druge strane, očitije pokazuju simptome – nemirni su, mijenjaju interese, ne dovršavaju zadatke, teško se fokusiraju, burno reagiraju, brzo govore i skaču s teme na temu. Ti simptomi su u društvu i “prihvaćeniji” za jednog dječaka/muškarca, vjerojatno je zato muškarcima i lakše “pustiti” te simptome van.

Djevojčice i žene od malih se nogu uči da budu smirenije, staložene, tihe. “Djevojčice se ne ponašaju tako, cure to ne rade.” Čini se da su društvena očekivanja od djevojčica dovela do toga da se, eto, teže nose i s neurorazvojnim poremećajima kao što je ADHD.

Predominantno nepažljivi tip ADHD-a je onaj koji je i inače teže uočiti od onog hiperaktivnog, a kod žena je to još i teže. Žene s ovim tipom ADHD-a mogu djelovati tiho i introvertirano, što znači da ne privlače toliko pažnje na sebe i kao rezultat, njihovi su simptomi manje uočljivi u društvenim situacijama. Budući da djevojke i žene imaju veću vjerojatnost da budu nepažljive nego hiperaktivne, to može značiti da će im ADHD biti dijagnosticiran kasnije u životu ili nikada. Njihovi simptomi su, kod ovog tipa, većinom loša organizacija, sanjarenje, neodlučnost, prokrastinacija i slično. Ne baš lako za primijetiti i pripisati ADHD-u, slažete se?

S druge strane, i drugi ranije spomenuti predominantno hiperaktivni/impulzivni tip ADHD-a teže je uočiti kod žena. One su mnogo manje sklone pokazati svoju hiperaktivnost, što znači manje ometaju druge u svojoj okolini. Primjerice žena s ADHD-om će rjeđe pokazati fizičku agresiju ili pretjerano fizičko kretanje od muškarca i njezini simptomi će više biti nestrpljivost ili upadanje u riječ, često će ju preplaviti emocije i nemirnost će pokazivati kroz neke slabije uočljive znakove – trzanje noge dok sjedi, igranje ogrlicom, vrtnja olovke po rukama itd.

Ženama je, zamisli čak i u ovome, opet teže

Neki bi zaključak bio da odrasle žene, a i djevojčice, više “pate u tišini” i same se pokušavaju nositi sa svojim simptomima, koji baš zbog toga često “prođu ispod radara”, dok ih dječaci i muškarci rjeđe pokušavaju “samokontrolirati” i samim time ADHD kod njih bude lakše uočen i adekvatno se liječi.

Izvor naslovne fotografije: Pexels