Intervju s Natašom Janjić Medančić: “Još uvijek u sebi mirim majčinstvo i karijeru”

“Mamager. Lijepa tvorenica. Trebalo bi je učiniti službenim izrazom”, kaže mi glumica Nataša Janjić Medančić, moja nova sugovornica na temu uloge žene u raznim životnim segmentima – karijeri, partnerstvu, majčinstvu… u ovom našem današnjem, izazovnom društvu. 

Nataša je hrvatska kazališna, televizijska i filmska glumica, članica je ansambla GDK Gavella, a iza sebe ima brojne upečatljive uloge u filmovima ‘Kenjac’, ‘Sve Džaba’, ‘Ti mene nosiš’, ‘Tereza 37’, ali i predstavama kao što su ‘San ljetne noći’, ‘Život je san’, ‘Dundo Maroje’, ‘Adio, kauboju’, ‘Fine mrtve djevojke’, ‘Gospoda Glembayevi’, da nabrojimo samo neke. Trenutno osvaja publiku najnovijom predstavom ‘Tere i Luce’ kazališta Planet Art Marka Torjanca,  u kojem igra s Anjom Šovagović Despot. No, Nataša je i majka dvoje djece, sina Tonija i kćerke Kaje, koje odgaja sa suprugom, liječnikom Nenadom Medančićem, a koje je dobila u razmaku od godinu i pol. Stoga s njom i pričam o izazovima majčinstva i snalaženju u svim tim gore nabrojanim segmentima života. Pitam je što za nju znači pojam mamager, pa mi kaže:

“Rekla bih da su to sve one žene koje su uspješne, sposobne, talentirane, vrijedne, koje drže život u zubima i hvataju se u koštac s njim, a majke su. Vladarice svemira. No, to je ako želimo pozitivno gledati na taj pojam, ali bojim se da je biti mamager ono što žene ne postaju uvijek svojom voljom, nego im pripadne. Djecom, udajom… ove neke ‘žene strojevi’ koje drže sve u rukama, od vlastite karijere, djece, kućanstva i sve to uspješno istovremeno hendlaju, jer se to od njih, nažalost, i očekuje.”

E: Koliko ti je bilo teško (ako uopće) pomiriti sebe kao majku i sebe kao glumicu, javnu osobu?

N: Dugo se uopće nisam vidjela kako nastupam; nije me privlačio moj javni posao, a i umjetnost mi nije bila prioritet u smislu potrebe izražavanja. Bio mi je to suvišan zalogaj u tom trenutku. Rodila sam dvoje djece u razmaku od manje od godinu i pol, pa se taj period kod mene otegnuo i na tri, četiri godine. No, onda se odjednom vratila ta potreba i želja, ali okolnosti nisu više iste. Taj dio ima svojih dobrih i loših strana. Rasterećujuće, a istovremeno i poražavajuće. Ne znam kako to objasniti. Nije isto otići iz kuće u neki ured ili pred ljude gdje se prosuđuje sve, od tvog izgleda do prezentacije i svake riječi, i sve to u stvarnom vremenu, uživo. Nekad mi je to zaista teško, a nekad, na neku čudnu foru, nevjerojatno, kao da balansiraš na nekoj niti ludila. Prije 10 minuta brisala si guzu djetetu, spremila ručak ili večeru, odjenula prekrasnu haljinu, našminkala se i počešljala (najčešće u kućnoj radinosti, jer vrijeme) i otišla u arenu. Na predstavu koju ne smiješ zaustaviti ni pogriješiti, ili na snimanje gdje glumiš da si netko drugi, svjež i naspavan, a nakon noći iz pakla gdje si, recimo, dežurala budna i snižavala djetetu temperaturu. 

Katkad mislim da su takve karijere za ljude bez djece ili one s odraslom djecom. Dakle, još uvijek mirim to u sebi. Prevladava, srećom, ta potreba da se glumom izražavam, kao neki ispušni ventil, kao moj najhrabriji glas, ali sve ovo popratno što ide uz javni život, potpuno mi je još uvijek suvišno u ovom trenutku.

E: Vidiš li promjenu u svom pristupu ulogama, svom poslu, nakon što si postala mama? Privlače li te možda drukčije uloge, smatraš li se zrelijom, spremnijom za neke nove glumačke izazove?

N: Definitivno je drukčije. Ekonimizirala sam pristup poslu, on više nije cijeli moj svemir, ali samim time nisam puno izgubila u sredstvima. Osjećam se zrelijom, ali iste kondicije i mehanizama. Naravno da sam svjesna da mi pripadaju zrelije uloge, ali kod mene toga nije manjkalo ni prije, igrala sam majke u životu i prije djece, a nadam se da ću prije uloga baba, odigrati i još koju, ha ha… 

E: Primjećuješ li promjenu u tome kako te percipiraju kolege i/ili redatelji otkako si mama? Gleda li se ponekad u tvom poslu majčinstvo kao potencijalni problem?

N: Fantastično pitanje, hvala. Ne biste vjerovali, ali osjetila sam to na svojoj koži. Pretpostavljam da je moje prirodno odsutstvo odalo dojam moje nedostupnosti i krivog tajminga za neke velike angažmane. Djelomično sam i sama za to odgovorna, ali osjetila sam i onaj element gdje se moj povratak očekivao – i još se očekuje – u glumačke kuloare i krugove, kafiće i druženja poslije premijera i festivala, kako bih opet bila ona glumica na koju se računalo. No to se nije dogodilo, jer svoje vrijeme sad drukčije planiram, u odnosu na svoju obitelj. Doživjela sam i neke komentare kolegica da sam se previše dala u majčinstvo, da su mnoge rodile pa su i dalje radile punom parom, i taj dio mi je zapravo bio najšokantniji, da sam se morala pravdati zašto je tome tako.

Prvo, ni suprug ni ja nemamo roditelje u Zagrebu; drugo, moj suprug se bavi ozbiljnim poslom (u odnosu na moj, ali i mnoge druge), a to znači i da ga nema više od pola dana, često ima i dežurstva; i treće, ja sam zaista izabrala biti sa svojom djecom, ma koliko nekad silazila s pameti od umora, radije nego ostavljati ih nekome kome, uz to, moram i plaćati čuvanje. Česte bolesti zbog kojih katkad ne idu u vrtić, te priroda mog posla gdje je radno vrijeme navečer, oduzelo mi je puno slobodne volje, da ne kažem same slobode. Nisam u mogućnosti baciti se natrag u karijeru u kojoj sam nekad bila cijela. Te neke stvari ljudi ne uzimaju u obzir, pa tako volim reći kod navođenja ‘mom shaminga’ da sam imala ovaj obrnuti slučaj, gdje su me ‘shameali’ sto sam ‘zabrijala’ na majčinstvo. Ali nisam. Jednostavno je za mene to bilo jedino moguće. 

E: Što bi onda rekla, kako je majčinstvo općenito utjecalo na tvoju karijeru?

N: Ne znam još odgovoriti na to pitanje jer imam osjećaj da se nisam vratila u onoj mjeri u kojoj sam ovo što radim nazivala karijerom. Nastavila sam gdje sam stala, pretpostavljam. Još uvijek se veselim nekim izazovima i projektima za koje se nadam da će dolaziti, a koji će biti nešto što do sad nisam radila. I kod nas je taj slučaj da nema toga što možeš zapakirati kao svoj uspjeh i reći da si na nekoj stepenici iza koje nema natrag. Kod nas je to uvijek nekako ispočetka. Barem što se žena tiče. Često smo samo trend, pa se ponekad ciklički vratimo u modu, kad nas izvuku iz ormara i svi se čudimo i divimo kako je lijepa i ‘nosiva’. 

E: Kad pričaš s prijateljicama/kolegicama o izazovima majčinstva i paralelnom razvoju karijere, o nedostatku vremena ili nužnom snalaženju u multitaskingu, što bi istaknula kao najčešće probleme ali i prednosti s kojima se susrećete?

N: Znate što je najveći problem? Kućanstvo, koje nekako neminovno velikim dijelom padne na ženu. Pritom govorim o ženama s modernim primjercima partnera, od kojih svi mijenjaju pelene, kuhaju, uredniji su od nas… možete li to zamisliti? Taj dio logistike oko djece i skrbi oko obroka, higijene, zdravlja i dobrobiti svih članova obitelji nekako je prirodno još uvijek na nama ženama. I tu se svaka lomi. Ono što je prednost jest samo to, da ako si mudar i zdrav da očuvaš obitelj, možeš iz nje imati druge blagodati, u vidu gnijezda koje ti daje uporište i snagu za borbu s vanjskim svijetom i izazovima, samim time i izgradnju karijere na drukčiji, zdraviji način. Rezultat je da prirodno odbaciš suvišno ulaganje vremena u druge neke gluposti i probleme koje su ti nekad uzimale puno vremena i energije, a nisu korisne. 

E: Uz sve obaveze majčinstva i izazove karijere, tu je naša treća uloga, ona supruge, partnerice. Koliko je pak to teško uskladiti sa svim izazovima svakodnevice? Imaš li neku svoju formulu?

N: Djeca su veliko iskušenje za odnose. Zaista je potrebno puno strpljenja, dobre komunikacije i razumijevanja, rekla bih čak i zrelosti, rada na sebi, da shvatiš kako taj odnos moraš očuvati, ako ništa, od nevažnosti koje bi dovele do odustajanja. Prosijati bitno od nebitnog, poništiti sebe u nekom trenutku – a djeca su sjajne ubojice ega – i ulagati u taj odnos s partnerom podjednako kao i u onaj s djecom. Nema prvog i drugog mjesta, ti si dio tima i kao takav radiš za dobrobit tima. Ukrasti puno vremena s partnerom, izaći, otputovati, vidjeti koje vas zajedničke stvari vesele i upražnjavati ih. I puno razgovarati i osluškivati. Uz poljupce i nježnosti. 

E: Odakle općenito crpiš energiju za svoj dan?

N: Imam je prirodno puno. Ali dosta se žalim, kukam. To mi je kao neka stanica za napajanje. Mogu puno izdržati, a onda prsnem. Puno očekujem od sebe, vidim stvari koje se moraju i mogu, želim obuhvatiti sve i taj dio me često dovede do crvenog. Tad shvatim da nisam svemoćna i da moram negdje olabaviti, iako sam navikla da mi sve lagano ide od ruke. Ovo nije ta kategorija. To s vremena na vrijeme zaboravim, i onda se osjećam kao da padam školsku godinu kao najgori đak. No, često se jako brzo vraćam u ring. Dosadno je van njega. 

E: Za kraj, što bi sada, iz ove perspektive, poručila mlađoj verziji sebe? Jesi li zadovoljna gdje si sada, u ovom trenutku života?

N: Mlađoj sebi ne bih ništa poručivala, dobro je ona sve to radila i znala, svaku je priliku iskoristila na dobro. Bila je iskrena, hrabra i srčana, pa tko bi to poželio bolje? Voljela bih sadašnju sebe nekad podsjetiti na staru sebe, jer sve to dovelo me tu gdje sam sad i gdje sam ipak oduvijek i htjela biti. 

OKVIR – PREDSTAVA i GAVELLA

E: Imaš novu predstavu, “Tere i Luce”, redatelja Marka Torjanca, u kojoj glumiš s Anjom Šovagović Despot. Predstava se pokazala kao veliki hit, možeš li nam reći nešto o njoj, kako je došlo do toga. Ovo nije prvi put da radiš za Planet Art, zar ne?

N: S Markom sam vec surađivala, prvo kao s redateljem ‘Prekida’, predstave koju sam igrala s Amarom Bukvićem prije više od 10 godina, a onda kao s partnerom u ‘Ritinoj školi’. Izuzetno ga cijenim, kao čovjeka, umjetnika, redatelja, pisca, glumca i direktora Planet arta, kazališta koje je na samom vrhu po uspješnosti i kvaliteti na nezavisnoj sceni. Ono što on poručuje i postiže svojim predstavama, izvan je komercijalne kategorije koju ta pozicija često nalaže, a rezultati se mogu staviti uz bok vodećih kazališta u Hrvatskoj i šire. No, on uspijeva biti i komercijalno uspješan. Nisu ‘Tere i Luce’ prva takva uspješnica, no ovaj put sve se nekako savršeno poklopilo.

Anja Šovagović Despot s kojom radim prvi put, energije koje su očito oduvijek čekale da ih netko spoji na sceni, u predstavi koja je aktualna i prepoznatljiva u svim domaćim društvenim i političkim elementima, a pritom fantastičan bombon za svakog ozbiljnog glumca. Da, uspjele smo već nakon premijere prometnuti se u hit, a naše izvedbe u zagrebačkoj Vidri, ali i ostalim gradovima i mjestima gdje smo gostovale i tek ćemo gostovati, posjećenost i reakcije, zbilja su fenomenalne. Uživamo se igrati, uživamo u svojim likovima i veselimo se zajedno sa svojom zadovoljnom publikom.