O tulipanima i Linkedinu

Trenutno mi je najdraži Linkedin jer se volim podsjetit na najnovije buzzworde i brojat koliko je tko entera stisnuo nakon uvodne rečenice u svom postu. Nisam brojala, ali imam dojam da su postovi otprilike pola kartice teksta i sažetak je da moramo vjerovat u sebe, da je TikTok novi svemir, a janjetina je najbolji način za potvrdu bilo kakve poslovne suradnje.  Također, svaki poduzetnik koji drži do sebe mora napisati barem jednu knjigu. I to do vjerojatno prije 30. godine.  

Pa onda ne mogu ne zapitat se što sam ja radila sve ove godine, gdje je ta knjiga i meni vrlo draga  tema – osobni brending.   

Otkako radim samostalno, gradim svoj portfolio. Smatram da je iskustvo stvar kredibiliteta i ne koristim pretjerano društvene mreže za self promo, koliko za laprdanje u trenutku kad sam raspoložena za laprdanje. Rijetko postam nešto jer energiju koju ulažem u svoje poslovanje ulažem drugačije, u offline modeu u kontaktu s ljudima s kojima radim i želim raditi. Da, shvaćam da je u  početku poslovanja izuzetno bitno napraviti si i neku strategiju za društvene mreže.  

Što je zapravo osobni brending

Shvaćam da je bitno znati se predstaviti svijetu, svemiru, poslovnoj zajednici, lokalnom svećeniku i teti na placu, no ako pričamo o osobnom brendingu, ne možemo pričati samo o društvenim mrežama. I zapravo, koliko ljudi uopće razumije osobni brending i koliko je zapravo osobni brending drugačiji od umijeća prodaje?   

Realno, obzirom da postavljam glupo pitanje, odlučila sam ga postavit i guglu i saznala da se osobni brending može izgraditi u tri koraka. Nije teško, samo moraš znati tko si, po čemu želiš biti poznat i tko je tvoja publika. E pa, drago mi je! Moje ime je XY. Već sam svima vjerojatno poznata jer svi znaju  bar jednu XY i planiram to dugoročno iskoristiti. Samim tim, publika su mi svi, a naročito radno aktivno stanovništvo na području EU koje ima tendencije razvijati neko svoje poslovanje pa će spletom okolnosti trebati moje usluge ili iste te usluge neke druge XY.   

Mislim, možda radim krivo jer ne radim ni na prodaji ni na osobnom brendingu i vjerujem da mi  projekti karmički padaju s neba. Činjenica je da smatram da sam dobra osoba (što god drugi mislili) koja zaslužuje dobre projekte, ali iza dobre osobe i dobrih projekata obično postoji neko iskustvo i  neka edukacija ili nekoliko njih, koje nisu nužno edukacija o osobnom brendingu.   

Moraš imati “ono nešto”

Da se razumijemo, ne mislim na iskustvo gdje si ti bio “devesprve”, nego nešto. NEŠTO! Nešto opipljivo, neka referenca, neka preporuka, nešto! Nešto na osnovu čega će racionalna osoba koja ulaže u svoje  poslovanje i treba neku uslugu moći povući prvi korak i tražiti tu pomoć koju traži. Možda sam ja malo staromodna po tom pitanju, no ako vidim da netko s briljantnom prezentacijom i istim takvim osmijehom plasira kontinuirano isti ili sličan sadržaj, a pritom ne prikazuje niti jedan dokaz svog  djelovanja, ne mogu ne biti skeptik. Zapravo, voljela bih kad bi mi netko dokazao da sam u krivu.

Volim vidjeti lijepi portfolio. Ili neki rezultat kampanje. Ili neku lijepu poduzetničku priču. Kad kažem lijepu priču, priča može biti posadili smo sto tulipana na nečijoj livadi jer volimo pčele. Nije bitno što vlasnik livade misli, ali bar smo nešto posadili. Trebali biste, morate, vjerujte u sebe su teme koje možda nekog inspiriraju, no realno, kako bi se pokrenuli po pitanju posla dovoljno je pogledat koliki je prirez i porez na dohodak, doprinosi, režije i tako to, zar ne? Ili nekome trošak industrijske struje. To je isto vrlo inspirativno.  

Vjeruj u sebe

Vjera u sebe, uzdanje u svoje kljuse i ine stvari su ono nešto što imamo ili nemamo u sebi pa gradimo to kroz vrijeme. Bilo bi lijepo kad bi se svi mogli pogledati u ogledalo i reći si „Oj ti, XY osoba, pročitaj taj i taj post na Linkedinu i inspiriraj se za nove poduzetničke pothvate! Budi svoja, misli svojom glavom i vjeruj u sebe kao što autor tog i tog posta vjeruje u tebe i sve će biti u redu!“, ali neće kao što ti ni oglas za kremu protiv gljivica neće previše pomoći dok čitaš o ratu u Ukrajini. Dok izlaziš iz auta možda ugaziš u lokvu, a možda u poreznu. Ili u neki podsmjeh na sastanku. Ili nećeš biti dovoljno uvjerljiv. Možda hoćeš, a možda i nećeš.

Poanta je da je sve to gomiletina uspona i padova s kojima se nosimo svaki dan. Manjih i nešto većih. I da, činjenica je da ne treba posustati, no isto tako s porazima se treba znati nositi i iz njih nešto naučiti. Ako ništa drugo, to učenje može biti kako prihvatiti poraz. Možda naučiš nešto iz tog iskustva, a možda uspješno riješiš projekt, poslovni izazov pa to iskustvo možeš staviti kao referencu. Možda bi o tome trebali više pričati u odnosu na budi svoj i novo hrvatsko proljeće na Linkedinu.   

Govorimo o iskustvu koje nije 20 godina rada istog posla po istoj proceduri, nego iskustva koje nam govori da smo se trudili i pokušavali, padali i kretali nanovo pa smo putem nešto konkretno i naučili. I imamo dokaz za to koji je vidljiv u našem stavu i u onome što komuniciramo, bez obzira gdje to  komunicirali. To nije stvar godina, to je samo stvar koliko se dobro nosimo sami sa sobom i onim što jesmo ili nismo postigli.  

Kad imamo neko iskustvo iza sebe onda već imamo i neku natruhu toga što želimo biti kad odrastemo. Doduše, možemo se i predomisliti. Kad imamo iskustvo, znamo kome komuniciramo i što komuniciramo i nudimo. Kao na putovanju, bitno je samo da što nosimo sa sobom imamo u koferu na kotačiće i svu svoju prtljagu uredno stavimo tamo gdje joj je mjesto. Planiramo svoju rutu kretanja  i zacrtamo si neke atrakcije koje su nam relevantne. Kasnije možemo pričati o tome što smo napravili i to gdje god. Može na Linkedinu, a još bolje na sastanku uz kavu. Ili na livadi među tulipanima. 

Izvor naslovne fotografije: Pexels