Prva kolumna Petre Petrušić: Nisam hrabra, mama sam

Moja hrabrost nema previše veze s mojom djecom, a moj inat bi ipak mogao biti prava riječ. Dođi, ispričat ću ti … 

Kad je naša djevojčica sa svega godinu i pol starosti dobila rijetku i tešku dijagnozu, tad su krenule izlaziti riječi ljudi oko nas – hrabra, moćna, odvažna. Onih ljudi koji me uopće ne poznaju, ali govore da sam hrabra jer što? 

Nisam pobjegla? 

Nisam zarila glavu u pijesak i vrištala? 

Nisam se susrela sa nadljudskim strahom? 

Jesam, samo to nisam pokazivala. Bježala sam u svojim mislima ponekad i razmišljala kako bi taj bijeg izgledao. Zarila sam glavu u pijesak svih onih mjeseci kad sam uvjeravala samu sebe da možda ipak stvarno je sve u redu s njezinim razvojem. Susrećem se s nadljudskim strahom gotovo pa svakodnevno, osobito kako vrijeme prolazi jer sam sve svjesnija njezine krhkosti. 

Majka hrabrost

Kako je započela humanitarna akcija za našu djevojčicu postali smo mnogima doslovno stalno pred nosom, a tad su ljudi misleći da dijele kompliment vikali sa svakog ćoška – majka hrabrost. 

Ja to uopće tako nisam vidjela. U meni tada nije živjela hrabrost. U meni je živjela djevojčica preplašena do kostiju pitajući se – koji drugi izbor imam? Postoji li neki drugi put za koji ja ne znam? 

Kako hrabrost može biti ono što nam se događa bez da mi sami odlučujemo o tome. U meni tada živio je inat i bunt, a ne hrabrost. U meni su tada živjele emocije kojima sam obećala svom djetetu da neću dozvoliti da politička igra stane između nje i lijeka. Emocije koje su me vodile kroz akciju, a plaćam ih dan danas. U obliku anksioznosti i kroničnog burn out-a. Njezina akcija njoj je donijela lijek i bit ću zauvijek zahvalna, ali donijela je i nama kao obitelji najteže i najranjivije mjesto u životu. 

Ne radi se tu o hrabrosti jer kakva je to hrabrost u kojoj te nitko ne pita hoćeš ili nećeš. Kakva je to hrabrost u kojoj se boriš, ali svakodnevno vrtiš sve scenarije što ako ne uspiješ. 

Nisam hrabra jer imam djevojčicu rijetke dijagnoze. Možda mi zato i smeta ta riječ koja je toliko nekako izlizala svoje značenje, kako su ju ljudi više ponavljali, a buka u mojoj glavi je bila sve glasnija. 

Hrabra sam, ali ne zbog onoga što mi ljudi govore. Hrabra sam jer unatoč dijagnozi vidim sreću u životu. Hrabra sam jer unatoč dijagnozi vidim smisao zbog kojeg je baš tako trebalo biti. Hrabra sam jer gradim lakše puteve za neke druge roditelje. Hrabra sam jer pristajem na prilike u kojima se ne snalazim najbolje, ali sam voljna o njima učiti. Hrabra sam jer se svako jutro budim zahvalna na još jednom danu života – mom i njezinom. 

Zato jesam hrabra. Nisam hrabra jer sam se glasno borila za lijek za svoje dijete. Borila sam se za osnovno ljudsko pravo. Borila sam se za najosnovniju stavku njezina liječenja. Borila sam se za ono za što se država trebala boriti davno prije mene, a ne kontra mene. Nisam zbog toga hrabra. Zbog toga sam jednostavno buntovnica i inatljija koji je odlučio pokazati svima što kritična masa može postići ako se uistinu ujedini za isti cilj. 

Jer hrabro je – stati iza priče koju ne razumiješ do kraja. Donirati vlastiti novac za neko tamo nepoznato dijete. Slati mailove sa vlastitim imenom na adrese vladajućih. Snimati najave za prosvjede i otvoreno pozivati državu na reakciju. To je hrabro, a to ste svi vi! 

Tisuće i tisuće vas oko nas. Jer – majka hrabrost vrlo lako je mogla postati majka luđak da se oko nje nije skupila vojska ljudi spremna ju podržati. Ja, ja sam samo radila korake koji su se tad činili smisleni. Ja sam tad činila najbolje što sam znala, a to što sam znala nije bilo toliko hrabro koliko bezglavo. Iz vlastite rane ganjala sam cilj za nju. Iz vlastite boli pisala sam i tražila njezina prava.  Nekako, u meni živi djevojčica koja osim hrabrosti ponekad, nosi i nadu na svom ramenu. Nadu da bi svaki roditelj učinio isto.  Nadu da bi iza svakog roditelja stala masa. Nadu da više nikad nećemo imati SMA dijete koje prikuplja novac za lijek.  Nadu da ipak više vrijedi promijenjen Pravilnik nego li prikupljen novac. 

Novac nisam prikupila sama. Nikad to ne bih ni uspjela. Njezin karakter dao je više od moje hrabrosti.  Njezina energija potaknula je ljude na suludu vjeru u ono naizgled nemoguće. Bila je to njezina energija, ne moja hrabrost. Kad bi samo znali koliko suza je kliznulo niz moje obraze i koliko puta sam s mjesecom dočekala jutro, možda više nitko ne bi rekao da sam hrabra. Vjerojatno bi mislila da sam slaba i malena. 

I ja sam s tim sasvim okej, jer jesam. Sve to sam ja. Sve to živi u meni. I možda zato – hrabrost je za mene majčinstvo. Majcinstvo koje iz svake od nas izvuče sve ono što smo same mislile da je nemoguće. Majčinstvo koje nam rastegne vidike toliko da ponekad prepadnemo i same sebe na što li smo sve spremne. Biti majka je hrabro. Biti majka je moćno. Biti majka – neovisno kome. Zdravoj ili bolesnoj. Našoj ili tuđoj. Jednom ili njih petero. Mama sam, nisam hrabra. Djelujem iz emocije majke, a ne hrabre ratnice. Djelujem iz vlastite rane u koju su dovoljno puta zarili vlastite prste, a jauk straha pomiješali sa vriskom hrabrosti.

Izvor naslovnice: Petra Petrušić