Moja beba nije napredna i nije (još) na listi za Harvard

Očekivanje savršenstva nije realno, a želja za etiketom „napredno“ nepotrebna – zašto i kada je normalno postalo nedovoljno?

Ponekad se ne mogu oteti dojmu kako se od beba očekuje ponašanje zrelije od  odraslih ljudi. Beba ne bi trebala previše plakati (tko točno definira što je puno), treba se svima veseliti, uvijek biti dobre volje i naspavana, i naravno, spavati sama u krevetu. Poželjno je i da se budi što manje tokom noći, a po danu ima stabilan ritam spavanja. Da je motorički savršena, baš onako kako piše u stručnoj literaturi. Da voli sve namirnice, a po mogućnosti, kad ugleda brokulu, da se nasmiješi od uha do uha. Sve to naravno, bez gag refleksa, jer, on nas plaši. 

E to je „dobra“ beba! A ostale? Ostale bebe često nisu zaslužile taj kompliment koji svim mamama topi srca.

Nerealna očekivanja koja često vode do  nepotrebnih frustracija 

Jednom u životu sam vadila umnjak. Iduća tri dana sam pila tablete protiv bolova i jela sladoled u prekomjernoj količini, ali kada bebi rastu zubi, čudimo se bebinom plaču i konstantnom noćnom buđenju. Ukoliko neka beba nije plakala – e to je „dobra“ beba. A sve ostale bebe, iako bi trebali biti prvenstveno zahvalni i sretni da imaju normalno razvijene reflekse i osjetila, ne zaslužuju taj kompliment. Društvo i današnje (pre)slobodno komentiranje tuđe djece, dovodi nas do toga, da se potencijalno osjetimo loše i oko najnormalnije reakcije djeteta. Istaknula bih, novorođenog djeteta koji se prvi puta upoznaje i doživljava neki osjećaj.

Sigurno je novi Einstein

Kao vjerujem i svim novopečenim majkama, srce je ispunjeno toplinom i ponosom ako čujem one svima znane: „Kako ti je napredan i pametan“, „Stvarno je poseban, vidi se već sada da će biti inteligentan“. Normalno, čim progovori prve slogove vrijeme je za upis stranog jezika jer „oni tada upijaju kao spužve“ i najbitnije je odmah krenuti, po mogućnosti i prije proslave prvog rođendana.

Moj sin M. je s pet mjeseci otkrio svoja stopala, najveseliji je bio kada je lizao svoj nožni palac. E baš u tom periodu dobila sam savjet kako bih ga trebala odmah upisati na sate engleskoj jezika kako bi savladao pjesmice na stranom jeziku. Ponavljam, imao je pet mjeseci. Otprilike 150 dana života. Nije neuobičajeno da te u tim trenutcima preuzme osjećaj straha i zabrinutosti. Ukoliko ne uvažim sve „dobronamjerne“ savjete okoline jesam li ja loša majka? Da li sam usporila ili ne daj Bože, spriječila svoje dijete u razvoju? Hoće li biti prekasno ako to ne uradim sada? Hoće li biti povratka?

Svako dijete je individualno i posebno 

Od početka majčinstva pojam „napredna beba“ me živcirao. Što to uopće znači? Neka beba će prije početi puzati, druga će nešto ranije progovoriti, a treća pak prva prohodati. Nekoj će trebat pomoć u razvoju, a nakraju će možda osvojiti Nobelovu nagradu. Što točno dobivamo etiketiranjem djece kao naprednima? Od istih osoba sam znala dobivati „komplimente“ kako je moj sin napredan, ali i kako je muško pa će njemu trebati više vremena da savlada neke motoričke skokove.  Kontradikcija, složit će te se. Možda je ipak pametnije ostaviti procjenu djetetovog razvoja stručnijim osobama od susjede Anke s trećeg kata.

Možda je ipak pametnije da…

Pustimo djecu da budu djeca, a naša očekivanja, želje i snove ostvarujmo sami. Pustimo djecu da veselo rastu i uživaju u svom djetinjstvu, radoznalo otkrivaju i istražuju ovaj težak i surov svijet te budimo im podrška iz sjene u njihovim vlastitim snovima. Pustimo djecu da budu djeca, a mi sami ispravljajmo svoje traume i greške.

Dragi moj sine, raširi svoja krila i pođi u kojem god smjeru želiš… možeš i na Harvard iako si imao jedan gag refleks i ne pričaš još uvijek engleski.

Izvor naslovne fotografije: Unsplash