Nakon što smo pogledale kino hit Uboga stvorenja, kroz glavu nam je uporno prolazila jedna misao

Uvrnuta bajka 21. stoljeća 

Uboga stvorenja (Poor things) nevjerojatna je (i pomalo uvrnuta) priča o djevojci koja je vraćena u život uz pomoć čudesnih znanstvenih metoda.

Radnja ove uvrnute bajke smještena je u Viktorijansko doba, povijesno vrijeme u kojem je uloga žene u društvu bila vrlo jasna – briga o djeci, kućanstvu i partneru. Ipak, film ne može slati drugačiju poruku od te.

Priča započinje kada neortodoksni znanstvenik Godwin (Willem Dafoe) pronađe tijelo mlade žene koja se bacila s mosta i na rubu je smrti i vrati je u život svojim nekonvencionalnim metodama. Time dobiva vlastiti eksperiment – stvorenje koje ima tijelo odrasle žene, a um djeteta. Naziva ju Bella Baxter koju u filmu utjelovljuje fastastična (i nevjerojatno uvjerljiva) Emma Stone. 

“I am finding being alive fascinating” 

Kroz film pratimo Bellin život, mentalni razvoj i, najiskrenije, navijamo za svaku njezinu odluku.

Radnju film nekako bismo mogle podijeliti na dva dijela – prvi, kada se Bella nalazi pod “staklenim zvonom” svog kreatora, i drugi dio, kada s odvjetnikom Duncanom Wedderburnom (Mark Ruffalo) bježi od Godwina, kako bi proputovala i spoznala svijet. Prvi dio filma, zanimljivo, prikazan je u crno-bijelom prikazu, a čim Bella započne sama upoznavati svijet pod svojim vlastitim uvjetima, na filmskom platnu dobivamo i boje.

“There is a world to enjoy, traverse, circumnavigate. Let us do this.” 

Film ima mnogo slojeva i vrlo je lako gledati ga sa različitih gledišta obraćajući pažnju na različite scene i rasplete događaja, ali ono što se ističe kroz cijeli film je Bellina želja za autonomijom. Na samom početku filma, Bella vrlo pokorno slijedi sva pravila i zabrane svog kreatora, ali čim njezin um uđe u napredniju fazu razvoja, počinju se manifersirati i prve crte njezina buntovništa. Promjene u njenom karakteru podsjetile su nas na faze koje dijete prolazi kroz odrastanje. Od potpune ovisnosti o roditelju, tantrum fazama i spoznavanja vlastitog tijela i seksualnosti, preko adolescencije i faze prevlasti hormona, do faze osamostaljenja i želje za spoznajom nove strane života i realnog svijeta. Tu dolazi do faze gdje ju je nemoguće ukrotiti i počinje sama krojiti svoj život. 

“I must go punch that baby.” 

Neki će Belline odluke smatrati upitnima, neki će ih okarakterizirati kao iznimno društveno neprihvatljive, a neki će pak u njima pronaći slobodu koju priželjkuju i za svoj život. 

Čak je i sama Emma Stone u intervjuu izjavila kako je uživala u ulozi Belle: “Bilo je nekako nevjerojatno shvatiti njezin mindset, jer Bella ni u jednom trenutku ne osuđuje samu sebe, ni jedno svoje iskustvo ne smatra pozitivnim ili negativnim, već ga samo prigli kao dio života. Za nju je sve novo i zanimljivo. Ipak, takav način života i razmišljanja u stvarnom svijetu bilo bi vrlo teško živjeti.”

Bella je u filmu živjela život bez srama, izgovorila sve što je pomislila i djelovala na temelju svojim misli i stavova, bez promišljanja o društvenim pravilima i bez pritiska da se prilagodi okolini. Bila je svoja, u svakom smislu te riječi. Također, njezin lik zadržao je i onu pravu, čistu i vrlo često brutalnu iskrenost koju posjeduju samo djeca. 

“It is your body, Bella Baxter. Yours to give freely.” 

U filmu se dotičemo različitih odnosa, onih roditeljskih prema djetetu, muškarca prema ženi (i obratno), društva prema pojedincu – i svaki od tih odnosa zadire u dubinu, dodajući pritom i dozu humora u cijelu priču.

Posebno nam se dojmila snaga koju Bella pokazuje kroz film, lakoća kojom živi život po svojim pravilima, ne obraćajući pažnju na osude drugih, pa čak ni na osjećaje drugih (što možda zvuči grubo, ali opet snažno u kontekstu cijelog filma).

Kroz sve te odnose možemo pratiti i kako Bella napreduje kao osoba. Na putovanju oko svijeta susreće se sa socijaliznom, s bijedom drugih ljudi, filozofijom, razvija nova poznanstva, ali i dalje se u svakom koraku vodi svojom unutarnjom inutuicijom. Bella ne shvaća zašto ljudi teško prihvaćaju istinu koja je njoj očita, zašto glume da ih nešto zanima ili raduje, ako iskreno to ne osjećaju. 

Složile bismo se s filmskim kritičarima koji smatraju da su Uboga stvorenja jedna velika alegorija. Neki od njih idu toliko daleko te tvrde da Bella zapravo predstavlja verziju feminiteta iz Viktorijanskog doba, odraslu ženu koju muškarac tjera da živi život djeteta i ne donosi nikakve odluke samostalno. Osobno se ne bismo u potpunosti složile s tim stavom, jer smatramo da je alegorija koju film nosi puno dublja i da ide mnogo dalje od toga. Mi smatramo da je Bella puno više od onoga kakve odnose ima s muškarcima u filmu. 

Ona je nevjerojatno stvorenje, čudno i ponekad neshvaćeno, dječji iskreno i neposredno, zaigrano, a snažno. Omiljena je u svakom novom okruženju u kojem se nađe zato što je autentična.

Prvi “feministički film” iz palice grčkog redatelja 

Ako se odlučite pogledati bilo koji drugi film grčkog redatelja Yorgos Lanthimos, koji stoji iz Ubogih stvorenja, shvatit ćete da mainstream, klasična produkcija nikako nije njegov stil (osobno vam predlažem film Lobster s Collinom Farellom).

Sva redateljeva filmska postignuća u sebi imaju crtu fantazije, uvrnutosti i alegorijskog karaktera. Također, Lanthimos je u prijašnjim filmovi koje je režirao, muškarce često stavljao u glavne uloge, ističući njihovu snažnu očinsku figuru, muževnost, odlučnost, strogoću i racionalnost da bi ih na kraju filma oslabio i demaskulinizirao (što možemo vidjeti i u Ubogim stvorenjima). Uboga stvorenja redateljev je prvi feministički film i u njemu svu pažnju odnosi ženski glavni lik i to boreći se protiv društvenih postavki Viktorijanskog doba, posebice onih koje su se odnosile na žensku ulogu u društvu. Ovo je film u kojem je žena u središtu i u kojem, na možda ponekad pretjeran način, redatelj pokazuje žensku odlučnost da gradi život po svojim pravilima.

U filmu također primjećujemo elemente steampunka, u kojem se mješaju retrofuturistika i povijesni elementi 19. stoljeća, ne samo u zanimljivim i raskošnim kostimima, već i u ostalim vizualnim efektima na filmu. Boje u filmu pak podsjećaju na filmove Wes Andersena i Pedra Almodovara, što ga čini vrlo ugodnim i živopisnim za gledanje. Također, glazba u filmu je nešto što vjerno prati radnju pa ćete tako na početku filma često čuti nezgrapne zvukove, koji će zapravo pratiti Belline pokrete. Krajem filma, kako se Bella razvija i njezin um postaje njezina najveća snaga, tako i glazba prati taj napredak i postaje više uigrana i skladna. Gledajući film, na trenutke sam imala osjećaj da gledam kazališnu predstavu u kojoj je svaki pokret točno isplaniram, atmosfera dramatična i scena savršeno uređena. 

I tko su zapravo uboga stvorenja? 

I sada, da se vratimo na početak i zaokružimo priču. U filmu su Bellu često nazivali  “sirota Bella” i nekako smo u radnju ušle sa stavom da je Bella to ubogo, siroto stvorenje koje nosi naslov filma. Ipak, kako je film išao kraju, jednostavno nismo mogle da se ne zapitamo jesu li svi oko nje zapravo oni koji su siroti, koji žive kao zarobljenici društvenih pravila, očekivanja i preispitivanja. 

Uboga stvorenja imaju svaku našu preporuku, gledajte ga širom otvorenih očiju i uma. Možda nije za svakoga, i nikako nije jednodimenzionalan. Pokušajte ga gledati kroz različite slojeve koje nudi. Vjerujemo da ćete iz kino dvorana izaći pune različitih dojmova. Film je trenutno na repertoaru Kinoteke i Cinestara. 

Izvor naslovnice: Pexels