Buga Marija Šimić Milošev: “Biti poduzetnica je posebno teško za kreativce”

Stajala sam pred ogledalom, prala zube i vrtila svoj dan u glavi. Uhvatila me panika jer sam odjednom shvatila da nisam bila produktivna. Imala sam probu ujutro, nakon toga smo dogovarali svjetlo za predstavu i u međuvremenu sam sa scenografkinjom razgovarala o scenografiji za novu predstavu, brainstormale smo ideje kako riješiti jedan problem u novoj predstavi. 

Ali problem leži u tome što je to sve – kreativno. U mojoj glavi ja taj dan nisam bila – poduzetnica. Nisam sa svojim timom sjela i prošla zadatke, nisam otvorila niti jednu tablicu sa statistikom, nisam napravila čak niti jedan post za društvene mreže kazališta. I još sam sve ono što sam radila – radila u crvenoj haljini na točkice na koju su mi kolege još nalijepile dijelove scenografije pa sam gradom hodala sa zlatno-zelenim listićima po haljini, kao zrela lubenica. Nigdje ni traga – poduzetnici u mojoj glavi.

Kako treba izgledati jedna poduzetnica?

Skoro sam krenula prema laptopu nakon pranja zubi, da barem probam napisati dio natječaja kojeg moram poslati uskoro. Barem eto nešto da “odradim” danas. Ipak, stala sam. Jedan burnout i jedan skoro burnout naučili su me da to neće ići. 

Ali, poruka je ostala u glavi. Zapravo već mjesecima vrtim pitanje smijem li se više nazivati poduzetnicom? Naime, do sada sam vodila kazalište iz pozicije “poduzetnice”. I iako se nisam nikako mogla natjerati da i izgledam kao poduzetnica koje viđam na Instagramu i po raznim biznis grupama, barem sam radila sve one zadatke o kojima se tako puno priča u poduzetničkim krugovima. Išla sam na razne edukacije iz menadžmenta, učila kako organizirati poslovanje, pratila budžete (koliko sam mogla), pratila prodaju, zapošljavala ljude, držala timske sastanke. I istovremeno brinula o cijeloj kreativi posla, koji je u kazališnom poslu – srž. 

Na početku ove godine shvatila sam da nema smisla. I da više ne želim. A onda sam i ostala trudna i odluka prepuštanja dijela posla se nametnula sama od sebe. I sada nailazimo na problem. Jer ja bih za sebe zadržala kreativni dio posla. Ja bi se radije penjala na lojtre do reflektora između proba, nego gledala tablice. I progoni me pitanje – koliko daleko od ureda mogu otići prije nego prestanem biti poduzetnica? Koja je ta granica delegiranja? 

Vjerujem da je svatko postavlja za sebe. Da osjeća kada je to kad se bježi od odgovornosti, a kada zaista predaje u ruke dio koji uzima energiju da može raditi ono što radi najbolje. Kad škilji da ne vidi kamo firma ide, a kada zapravo drži kormilo sa svom svojom snagom.

Govorim danas o ovome jer je upravo to stereotip koji me proganja. Kako to izgleda jedna poduzetnica? Koji je to glavni posao jedne poduzetnice? Za kreativce je to posebna muka. Jer se nekako automatski prebacujemo da moramo preuzeti uredski dio posla. Da se moramo odreći svoje kreativnosti, svog stvaralaštva, čak i svog izgleda kako bismo bile – poduzetnice. I u početku i moraš. 

Moraš znati kako ti firma funkcionira prije nego delegiraš da bi uopće znala što delegirati. Moraš znati što posao sadrži i kamo ide. Moraš znati i nakon što se delegira da bi mogla voditi kontrolu. Da bi mogla voditi. 

Ne moraju sve poduzetnice izgledati isto

Ali, ipak bi voljela pričati o raznim vrstama poduzetnica. Voljela bih vidjeti različite poduzetnice. One u treger hlačama, one koje vrijeme provedu zmazanih ruku od zemlje, boje, tinte, vune. One čupave, one bez ijednih cipela na petu u ormaru. One koje ni ne žele skalirati svoj posao da bi mogle nositi drugu vrstu odjeće. One koje žele skalirati svoj posao da bi imale vremena još više zaprljati svoje ruke. Zemljom, bojom, tintom, vunom. 

Stereotip toga kako izgleda poduzetnica proganja me. I dio mene se toliko želi uklopiti, a dio mene najviše uživa dočekujući našu publiku u papučama i s brašnom po rukama od zadnje izvedbe. 

Još uvijek se nekad uhvatim kako tražim po ormaru sakoe i svečane košulje da na sastanku izgledam – poduzetno. A ja bi bila poduzetnica na lojtrama koja namješta svaki reflektor u treger hlačama. 

Nije li to srž poduzetništva? Nije li poduzetnica ona koja živi i radi onako kako ona želi? 

Ako me vidiš na lojtrama, rasčupane kose, ruku punih tragova flomića kako pjevam – ne smatraj me manje poduzetnicom. Ne svodi me na stereotip. 

Neću niti ja tebe, što god ti odlučila da poduzetništvo za tebe znači. Poduzetnica izgleda kao ja. Poduzetnica izgleda kao ti. 

We get to write the rules. Jer smo poduzetnice.

Izvor naslovne fotografije: Buga Marija Šimić Milošev