Pogledale smo film  “Priča završava s nama” koji je izazvao toliko kontroverze

Priča završava s nama (It ends with us) romantična je drama napravljena prema knjizi po istoimenom nazivu, autorice Colleen Hoover. Glavne uloge u filmu imaju Justin Baldoni (Ryle Kincaid), koji je ujedno i producent filma te Blake Lively (Lily Bloom) koja igra glavnu ulogu.

Radnja filma prati život mlade cvjećarke Lily koja hrabro kreće u otvaranje vlastitog biznisa u novom gradu, retrospektivno vraćajući scene iz njezinog djetinjstva. Tako kroz film možemo upoznati nju kao tinejdžericu i mladu ženu, te odnose i traume koje je proživjela u prošlosti, ali i one koji su dio njezine sadašnjosti.

Od početka filma, gledatelj može naslutiti da naizgled light, predvidiva romantična priča neće biti samo to, jer retrospektivne scene koje Lily proživljava otkrivaju teško djetinjstvo koje je bilo obilježeno obiteljskim nasiljem. Istina je da ona tada nije bila “izravna” žrtva, ali za film je važno znati da je lik Lily Bloom izgrađen na tome da je kroz odrastanje vidjela i doživjela nasilje, možda ne iz prve ruke, ali svakako je bila njime obilježena.

U početku filma, možemo pratiti romantičnu i strastima nabijenu ljubavnu priču između Lily i Rylea, a cijela priča zadobiva drugi smjer kada se u Lilyn život vrati njezin prvi dečko, Atlas Corrigan (Brandon Sklenar). Tada na površinu ispliva nasilni karakter njezinog tadašnjeg supruga Rylea.

Važna tema ostala u sjeni drame

Snimati film o nasilju bilo koje vrste, a posebno o onom obiteljskom, koje je danas toliko zastupljeno, sa sobom nosi određeni teret i odgovornost i žao mi je što neki od glumaca nisu shvatili, a kamoli prihvatili tu odgovornost. Probat ću vas što kraće uvesti u dramu koja se odvijala izvan filma. Redatelj Baldoni i glumica Lively navodno su od samog početka imali nesuglasice oko načina snimanja filma. Od dijaloga, trailera i kostimografije, do načina portretiranja likova, da bi na kraju došlo do toga da se filmska ekipa ne pojavljuje zajedno na crvenom tepihu i press turnejama. U cijeloj je priči žalosno to što radnja filma i ono što on predstavlja ostaje u sjeni hollywoodske drame i odnosa među glumcima.

Ali to čak nije ni najgori dio priče koja se zbiva oko filma. Naime, Lively je na press turnejama u par navrata dosta nespretno odgovorila na pitanja novinara, posebno kada su ju pitali o segmentu filma koji je vezan za obiteljsko nasilje. Gledajući intervjue, imala sam osjećaj da se više priča o kostimima i modi, nego što se priča o osjetljivoj tematici koju film obrađuje. 

Jasno mi je da kostimi i scenografija igraju ulogu u filmu, ali imam osjećaj da je u ovom filmu to uistinu dosta nebitno u kontekstu cijele radnje filma. Neću ići tako daleko da napadam glumicu kao neki portali, jer je ipak u trenucima u prvi plan stavila emocionalni portret lika, ali činjenica je da se nije dobro snašla u većini intervjua i da eventualne žrtve obiteljskog nasilja vjerojatno u njezinim riječima nisu pronašle utjehu, što se ne može reći za izjave koje je imao redatelj Baldoni.

Njega pratim već otprije, kao i njegov podcast Man Enough u kojem često progovara o temama (toksičnog) maskuliniteta, muških emocija i društvenih uloga koje muškarci i žene imaju u društvu. Svako njegovo pojavljivanje u javnosti i pričanje o filmu bilo je empatično, profesionalno i imala sam osjećaj da se za temu dobro pripremio, mičući pozornost sa sebe, davajući više prostora pričanju o onome što proživljavaju žrtve nasilja i što mogu uzeti iz filma.

Romantizacija nasilja?

Još jedan dramatični segment koji se veže za film, ali i knjigu, je da romantizira nasilje u vezama. Ni s time se ne bih složila jer smatram da nasilje u vezama, obitelji i bilo kojim drugim odnosima uistinu ima više dimenzija, kao što je to u filmu i prikazano. Nasilne veze nikada nisu  samo to, jer uvijek mora postojati i ono što žrtvu drži u odnosu – highs and lows. Potrebno je shvatiti da i u toksičnom  i nasilnom odnosu ima puno emocija – ljubavi, strasti, straha, zaljubljenosti ali i zarobljenosti. Cijeli spektar toga. Ali najvažnije i ponekad najteže je priznati da vam osoba koju volite nanosi bol i otići iz tog odnosa. Priznati sebi da ste žrtva, ali ne dopustiti da vas to paralizira. Shvatiti da poljubac nakon udarca nije lijek. Shvatiti da ljubav ne mora biti bolna i teška da bi par dana nakon toga bila strastvena. Ljubavni odnos mora biti vaša sigurna luka.

Gledajući film, nisam dobila dojam da se nasilje kao takvo romantizira, ali mislim da je lik nasilnika, odnosno Rylea u filmu dosta “romantiziran”. Ryle je onaj lik koji ima nasilnu crtu koja se skoro pa “opravdava” obiteljskom tragedijom koju je doživio kao dječak, to je onaj nasilnik koji kada ga partnerica odluči ostaviti, to stoički prihvati, shvaćajući gdje je pogriješio. Koliko je takva situacija česta u stvarnom životu? Zbog toga svega mi je film ostao nekako nedorečen i jednodimenzionalan. Nedostajalo mi je emocije, kemije i uvjerljivosti.

Sve u svemu, mislim da film nije postigao ono što je mogao i za što je imao potencijala. Dokaz da mene nije oduševio je taj da nakon filma nisam dobila ni najmanju želju pročitati knjigu.

Trebamo ovu tematiku

Žao mi je jer mislim da trebamo filmove poput ovog, pogotovo danas, u vrijeme kada svaka treća žena doživi neki vid nasilja i kada prečesto čitamo o žrtvama koje su pretukli ili ubili njihovi bivši ili sadašnji partneri. E sad, hoće li bilo koji film, kako god da on bio snima i s kakvim glumcima, moći biti dovoljan poticaj žrtvi, to ne možemo znati. Jer ni svaka osoba koja je u nasilnom odnosu nije jednaka. Ali ako će se već snimati ovakvi filmovi, voljela bih vidjeti da imaju dublji smisao i da, makar u minimalnoj mjeri, žrtvama budu poticaj ili barem utjeha.

Za pravilno iznijeti ovakav film s ovom tematikom, nije potrebno biti samo dobar glumac, bitno je biti i društveno osviješten i empatičan. Znati doprijeti do publike na dublji način, svojom ulogom pokazati da ste uz njih, a to je teško. Bojim se da ovaj film jednostavno nije ispunio svoj puni potencijal. Ali ako i jedna žrtva nasilja uspije prepoznati sebe u liku Lily Bloom i otići, vrijedilo je.  

Izvor naslovne fotografije: IMDB