Kolumna Jelene Babić: Promjene i tako to

U zadnje vrijeme dosta često, u momentima skretanja misli s posla, razmišljam o tome je li mi to trebalo i tko sam ja uopće i kome se dokazujem. Mislim, kad promatram svoje radnje, to što radim kad prezentiram sebe ili neki posao, obično zaključim da je sasvim okej to što nudim – mozak, struktura, sveznalost iliti bog otvaranja konzervi za sve, a mačke ponajviše. Isto tvrdi i moj portfolio. I da, trebalo mi je dosta vremena da se naučim nositi s tim svojim božanskim darovima i konzervama.

Činjenica je da svakih par godina nakon nekog milestonea ili zaključivanja petoljetke počinjem razmišljati o tome što i kako dalje. Tko sam sad i tko sam bila ranije. Što sam naučila u međuvremenu. Jesam li uopće nešto naučila? Tko mi je dizao tlak, tko živac, a tko mi je eto, možda ostao drag klijent, kolega, supatnik u raljama birokracije ili prijatelj.

Netko ne voli jagode, a netko ne razumije cinizam

U trenutku kad sam odlučila ići u nezavisne vode jedna od misli vodilja je bila činjenica da nisam osoba koja je vična autoritetima. Za razliku od hrpe drugih stvari u životu, tu činjenicu sam osvijestila i bez imalo problema prihvatila. Ne prihvaćam olako ne, previše propitujem, previše sam direktna, vrlo lako naživciram ljude i štoviše, vrlo često moje propitivanje ili zaključke karakteriziraju pametovanjem.

To “pametovanje” je nešto od čega na kraju zapravo i živim jer sam otkrila da postoje ljudi koji cijene moje propitivanje i u konačnici, moje zaključke jer im donose određeni benefit u poslovanju. To ne pišem iz pozicije ega nego iz pozicije da ovisno o tome u kojoj je tko fazi, na kojoj poziciji jer koliko široko prihvaća tuđe mišljenje tako i razumije riječi koje govorimo. Svi smo drugačiji i drugačije primamo informacije.

Netko kvalitete percipira manjkavostima. Netko će krivo pročitati poruku jer mu treba emoji kako bi razumio intonaciju. Netko ne voli jagode, a netko ne razumije cinizam. I to nije stvar mjesta na kojem se nalazimo nego načina na koji percipiramo svoju okolinu. Ta okolina možda nije kriva, možda samo funkcioniramo na drugoj frekvenciji. Rijetki ljudi su kalibrirani na zloću, većina ih je na preživljavanje. U onom trenutku kad osjećaju da je to ugroženo, grizu. To ne znači da se mi osobno, godinama i iskustvom građeni karakteri trebamo mijenjati.

Sad vrlo jasno percipiram na kojoj frekvenciji funkcioniram. Ponekad se upustim u avanturu i provirim u strukture koje funkcioniraju drugačije, no znam da tamo ne pripadam. Pripadam i dalje za svoj kaotični radni stol, moje žvrljotine na papirima, policu knjiga. Taj radni stol nije neko utočište već mjesto fokusa. Ujedno i mjesto kaotičnih i međusobno isprepletenih informacija koje sistematiziram i slažem u meni konkretne modele, oblike, strategije, riječi. Mjesto dovoljno čvrsto da se nosi sa svim mojim mijenama, a paralelno dovoljno porozno da ima prostora za još. Još informacija. Još ideja. Još novih i novih projekata. Još i još i još. I poneku glupost, naravno. A tu su i ljudi jer nisam asketa i spletom okolnosti s njima volim raditi.

Zajašite val promjene

Zašto to pišem? Naravno, ako izuzmemo što zapravo trenutno prokrastriniram, zato što se bojim da će taj moj stol postati premali, a knjige će padati sa police. Zato što se svi volimo ušuškati u svoju neku rutinu uvijek postoji trenutak gdje će nam metaforičke knjige s police padati po glavama, a kava će se proliti po bitnim papirima. Zato što često vidim strah od promjene kad je u pitanju neka tako ajme meni velika životna odluka poput mijenjanja posla, davanja otkaza ili promjene karijere.

I sad otkrivenje – ništa nije stalno. Promjene su normalna stvar. Možemo se boriti protiv njih i živjeti u stresu ili slegnuti ramenima i razmisliti kako ćemo pristupiti situaciji. Zajahati val i tako to. Dokle god nitko nikog ne gurne s leđa u vodu kao pingvini nevoljene pingvine tuljanima i sve će biti okej.

Promjene donose rast. Stres donosi rast u kilogramima i tlaku. Pa sad biraj.

Da, činjenica je da to nije lako, ali zato postoje ti divni momenti prokrastinacije koji se mogu iskoristiti za razmišljanje o sebi i kako pristupiti nadolazećim promjenama. To se može nazvati radom na sebi. I to je dobro, iako svi znamo da nije svaki rad baš najbolje odrađen. Ako ništa drugo, pritužbu uputi sebi u ogledalu.

I da se vratim na početak svog propitivanja kome se dokazujem – očito sebi. Ne klijentima, ne kolegama, ne mami, tati ili susjedima. Sve što radimo, radimo za sebe. Ono što smo voljni napraviti, istrpjeti, oko čega se stresiramo, sve je pitanje samo isključivo nas. Kako se nosimo s promjenama. Koliko cijenimo sebe i koje si ciljeve postavljamo. I naravno, zašto to radimo – za sebe ili za druge.

Izvor naslovne fotografije: Jelena Babić // Foto: Igor Pavlović