Kako sve to stigneš? Ne stignem, ali nemoj nikome reći

Potječem iz ekstremno radoholičarske obitelji. Kad vrtim film unazad, glavom mi prolaze bljeskovi mame koja vječno bdije nad mnom i sestrom, i tate s četvrtastom aktovkom veličine kofera iz koje su uvijek virili nekakvi memorandumi i brošure. Nona Margarita imala je jedan od prvih pansiona u malom mjestu u kojem sam odrasla, a dida joj se vječito motao pod nogama s kojekakvim fiks idejama. U našoj se obiteljskoj kući na Hvaru nikada, ali baš nikada ne miruje. Odmaramo, poput pravih Dalmatinaca isključivo poslije ručka, ostalo vrijeme se STALNO NEŠTO RADI. 

Ne znam jesam li takav lifestyle naslijedila, naučila, ili što je već posrijedi, ali znam kako moj mozak stalno traži rupe u procesu, konstantno optimizira i traži nove izazove. Ne glorificiram ovu situaciju, dapače, trudim se zaustavljati i kočiti samu sebe – jer dvoje djece uz činjenicu da sam solo mama i samozaposlena i nije baš neka bajka.

Multitasking – đavolji alat u službi svakodnevnice

Vjerujem kako je većina žena upoznata s ovim pojmom. Može vas nervirati koliko hoćete, ali bez multitaskinga moj dan bio bio gotovo nemoguć. Trebam vrijeme za sebe, moram odraditi posao, trebam pomoći s školskim obavezama, moram oprati veš, hoću pogledati nogometnu utakmicu mlađeg djeteta. Kako sve to stignem? Većinom ne stignem. A onda kada stignem, radim odjednom najmanje dvije stvari. 

Bilo to kuhanje i posao, razgovor i peglanje, vježbanje i školske whatsapp grupe, moji dnevni rituali uvijek su puta dva. Nekad i tri, što me naravno slomi. Da li je ovo dobro? Naravno da nije. Bilo bi super savršeno kada bih mogla lijepo ustati, popiti kavu i na miru odvesti djecu u školu, zatim se uputiti na posao da me na kraju dana dočeka skuhan ručak. Bilo bi idealno kada bi vikendi bili isključivo za zabavu i izlete u prirodu, ali Mount Everest veša za peglanje vrišti – nećeš razbojnice.

Imamo li svi istih 24 sata u danu?

Tehnički da, dan ima 24 sata i zadnji put kada sam provjeravala, svi dijelimo istih 24 sata u danu. Samo što to u pravom životu ne drži vodu. Vjerujem kako će svaki roditelj razumjeti kako se najobičniji zadatak poput oblačenja tenisica ponekad može razvući na 15 nesnosnih minuta, a zadaća iz matematike pretvoriti u torturu iz polovine 18.tog stoljeća. TO TRAJE.

Svaki pokušaj planiranja pada u vodu jer vaš toddler zaključuje kako sve čarape koje se prezentirali za to jutro (nesparene, jer tko ima vremena za tražiti isti par čarapa) imaju grbicu. Grbice na čarapama su grozomorni problemi, a kazaljka na satu se opasno približava broju 45, pa šalješ dijete u vrtić bez čarapa u nadi kako ga učiteljica neće vratiti natrag uz prijavu socijalnoj službi. Udah-izdah, idemo dalje.

Sve je stvar dobrog planiranja

How yes not. Ne, neke tvari poput gore spomenutih tenisica i grbica ne možeš planirati, ne možeš delegirati, možeš jedino zasukati rukave i vidjeti što drugo možeš stisnuti u vremenskim okvirima koji to dozvoljavaju. Jesam li spomenula beskonačno objašnjavanje zašto se moramo tuširati svaki dan, iako smo se oprali jučer. To se događa, ljudi moji. 

Multitasking je modernoj ženi nepresušno potreban. To je nužan alat, premda često demoniziran pod parolama kako se mi žene guramo tamo gdje nam nije mjesto, dok zapravo samo želimo svoje jednako mjesto pod suncem. Kako ćemo to napraviti? Onako kako možemo i znamo, obavljajući par zadataka u isto vrijeme jer drugačije ne ide.

Uz multitasking imamo prilike ostvariti svoje potrebe, jednako uspješno kao kada ostvarujemo potrebe drugih u svojoj okolini. Pod tim mislim na naše nadređene, naše projekte, djecu, roditelje i tako dalje. Ono što moramo naučiti uz multitasking je znati postaviti svoje granice i stati čvrsto iza svojih uvjerenja. Naučiti balansirati svoje obaveze, znati se zauzeti za sebe, inače ćemo pregorjeti. Ali nećemo se umanjivati.

Slažeš se?

Xoxo, Margot

Izvor naslovne fotografije: Margarita Tomić