Mamager iskustvo: Kako sam znala da je on onaj pravi za mene

Ti ljudi koji su mi pričali priče o onom pravom, možda su pričali o intuiciji, koja nam je ponekad zaista kao zvijezda vodilja i u nju vjerujem. To sam razumjela. Intuicija mi je uvijek govorila kada netko nije dobar za mene ili je, kada trebam prekinuti vezu ili posao ili nešto treće. Zna ona jako dobro što radi. Ona nam govori da se ne osjećamo dobro negdje ili s nekim i to treba slušati.

Kako misliš onaj pravi

S vremena na vrijeme bi pomislila na tu izjavu, i dalje ne vjerujući u nju. Imala sam veze gdje sam voljela, uvijek sam nekako mislila da se neću nikad udavati jer zašto bi. Nekako sam u svakoj vezi osjećala da to nije netko s kim ću biti do kraja života (zato sam vjerojatno uvijek i govorila neću se nikad udavati), ali je bilo dobro tada. U tom trenutku života je ta neka osoba bila ono što sam valjda trebala.

Moraš prvo voljeti sebe i uživati u životu

Imala sam nekoliko veza, recimo “ozbiljnih”, ali za koje sam znala da to nije to. U jednom trenutku kasnije, kad sam prekinula vezu u kojoj sam bila par godina, rekla sam si da neću ni ulaziti u veze kad znam da to nije to. Sad ću samo uživati u životu, pa makar solo. 

Počela sam raditi super posao koji sam obožavala, upoznavala sam ljude iz cijelog svijeta, zabavljala se kao nikad, ali i puno radila, puno učila, puno izlazila, puno putovala, bavila se ekstremnim sportovima, jednostavno – uživala sam u životu i bila sam sretna sama sa sobom. Dečka ili vezu nisam tražila jer sam voljela svoj život kakav je i samo sam si govorila s vremena na vrijeme “jednoga dana će se pojaviti netko tko će biti sve. Sve što trebam da budem sretna”. A do tada uživam.

Nemoj spuštati standarde

Koliko puta sam čula od prijateljica da imam previsoke standarde. “Tina previše tražiš” – govorile bi mi prijateljice. Meni uopće nije bilo jasno kako to misliš da previše tražim. Želim da osoba bude dobra, pametna (pametnija od mene jer želim uvijek učiti), da me nasmijava, da je meni zgodan i da osjećamo povezanost, da možemo pričati o svemu i da me voli koliko ja volim njega. Kako je to previše? To je valjda sve ono što većina treba da bude sretna – nije to ništa čudno. I tako sam odmahivala rukom govoreći kako sam ja sretna i sama, i da jedini način da opet uđem u vezu je ako naiđem na nekog takvog. Ne tražim previše.

Bitno je da možete razgovarati

I onda, kako to već ide, upoznala sam nekoga. I to stranca s drugog kraja svijeta, doslovno. Upoznali smo se na mom poslu u Zagrebu, družili se dok je bio ovdje, i sve je to bilo jako lijepo, super lik, ali znala sam da se vraća doma (na Novi Zeland!) i da je to to. No čim je stigao na Novi Zeland javio mi se porukom. Razlika je bila 12 sati (doslovno kraj svijeta je l’). I tu je počelo dopisivanje koje je trajalo godinu dana.

Dopisivali smo se bez prestanka. U svakoj pauzi, kad god smo stigli, pričali smo o svemu. Pričali smo pa zaspali, tj jedna osoba zaspi dok se druga budi, i obrnuto. Bez prestanka, mjesecima i mjesecima. To mi je bio prvi znak da ovo je nešto posebno. Često bi mi ljudi brzo dosadili ako nemamo o čemu pričati (makes sense), ali s njim sam mogla pričati mjesecima bez prestanka. I tako se bližila godina dana našeg dopisivanja gdje je došlo do trenutka – što ćemo sada. Bilo je klimavo u jednom trenutku, no onda je on odlučio doći opet u Hrvatsku.

A-ha trenutak

Plan je bio da se nađemo na festivalu u Puli. On dolazi tamo s prijateljima, ja iz Zagreba s frendicom pa ćemo vidjeti šta bude i kako će sve proći. Bio je prvi dan festivala, predvečer, zalazak sunca, a mi se trebamo naći tamo negdje ispred stagea. Nakon što sam fulala lokaciju i trebalo je dva sata dulje da se nađemo (kao da je svemir namjerno stvarao napetost), došla sam na pravo mjesto. I onda sam ga vidjela u gužvi.

Instantno sam poletila prema njemu (ili je bar takav osjećaj bio), potrčala mu u zagrljaj i onda sam to osjetila – “On je taj. On je onaj pravi.” Znala sam odmah u tom trenutku da ću s njim biti zauvijek. Nikada u životu prije nisam osjetila nešto tako jako. Odjednom sam shvatila da sve što sam prije osjećala, i svaki put kada sam mislila da nekoga volim, to nije bilo to. Ništa prije se zapravo ne može uopće usporediti s ovim osjećajem. To je to. Sad mi je jasno. Sad su mi jasniji i svi oni romantični filmovi za koje sam mislila da nisu stvarni.

Osjećaj je pokretač, ostalo je na vama

Fast forward do danas, 8 i pol godina kasnije koliko smo zajedno, friško smo u braku i dalje imam taj isti osjećaj koji nimalo ne jenjava. Već baš suprotno, 8 godina samo raste. Taj osjećaj je ono zbog čega daješ sve od sebe da ta osoba bude najsretnija ikad. Da ne bi bilo da je samo osjećaj dovoljan, treba i raditi na vezi i to stalno. Ali kad nekoga voliš, ništa ti nije teško. Nikada mi nije bilo teško napraviti za njega bilo što, već u tome uživam.

Stalno radimo nešto lijepo jedno za drugo, od malih do velikih stvari. Razgovaramo o svemu. Iznenađujemo se. Tu smo jedno za drugo što god se dešavalo. Razgovaramo i dalje o svemu bilo da je dobro ili loše. Sve rješavamo s razgovorom i nema potrebe za svađanjem. Sve se može riješiti, pa i kad imamo skroz suprotna mišljenja. Puno se smijemo. Plešemo po stanu skoro svaki dan i pjevamo izmišljene pjesme. Nasmijavamo se. Kuhamo si. Čitamo pa si prepričavamo što smo pročitali i naučili. Šećemo psa zajedno svaki dan, putujemo, ma sve. I nema osobe s kojom bi radije sve to radila.

Znam da postoje na tisuće i tisuće različitih veza koje su sretne, različitih definicija i potreba, ali evo “my 2 cents” iliti moj savjet za sve koji ga traže je:

Slušaj intuiciju, ne spuštaj kriterije, zavoli sebe i budi sretna sama sa sobom i svojim životom, nemoj ulaziti u vezu samo radi veze odnosno da ne budeš sama, kad si u vezi radi na njoj, stalno i uvijek, pokazujte si ljubav stalno, budite jedno uz drugo u svemu, i ne zaboravite se uvijek poljubiti za dobro jutro i laku noć. It makes a difference. 

Sad sam ja ta koja pametujem: “Znat ćeš kad je netko onaj pravi, jednostavno ćeš to osjetiti.”

Izvor naslovne fotografije: Tina King